✴Prelijepa kada plače✴ 2. SEZONA

Poglavlje 32: "Vaša robinja."

"Koliko je loše?", pitam već po peti put doktora Alistera Majkl.

"Izgubio je dosta krvi, ima površinske rane koje bi trebale da nestanu za dvije sedmice. Prekriven je masnicama kao i nekim jako dubokim ranama zbog čega sam mu dao transfuziju. Rekli ste mi da je imao jedno slomljeno rebro koje je skoro pa zacijelilo, ali sada umjesto jednog ima četiri. Žao mi je, gospođo Smit, ali proći će najmanje mjesec dana dok se ne vrati u normalu."

Mjesec dana? Četiri slomljena rebra? Duboke rane? Gubitak krv?

Pala sam na pod. Suze su mi skliznule niz lice. Osjetila sam snažne ruke kako me dižu s poda. Ne znam da li mogu više ova sranja da podnesem. Ne mogu ni da pomislim šta bi bilo da nismo došlo, da nismo shvatili da je otet. Ne, ne, ne, ne! Više se ne igramo ovako. Kraj se bliži ubrzo, a ja ću biti ta koja će da pobijedi.

"Ve-ve...", Paul je promrmljao.

"Paule, srce, jesi li mi dobro?", njegova majka je utrčala u sobu.

Nisam ju dugo vidjela. Boja kose joj je sada crvena, a ne crna. Na licu joj se daju primijetiti malene bore, ali idalje izgleda mlađe nego što jeste.

"Verona, dušo, napokon te vidim. Koliko puta sam mu govorila da se prekine ponašati kao dijete i da te pozove, ali Paul kao Paul neće da sluša", obratila se meni kada me je nakon pet minuta primijetila.

"Ov...", nemam snage ni da joj odgovorim.

Ovo je bilo previše i za Paula i za mene. Treba nam mali odmor, mala pauza.

"Viliame, šta je s njom?", zabrinuto je upitala Viliama koji me je čuvao na stolici kako ne bih potonula s nje.

"Dobila je mali šok. Treba joj malo odmora da dođe sebi, imali smo poprilično težak dan", objasnio je na čemu sam mu zahvalna.

"Razumijem. Idem joj donijeti neki sok da malo povrati boju u licu, sva je blijeda."

Izašla je iz sobe. Vil je samo na kratko se odmakeo od mene kako bi došao do Paula, a ja sam se našla na podu. Ovako sam se samo jednom osjećala, a to je bilo...

Ne! Ne vraćaj nas tamo više! Obje patimo zbog toga, molim te, ne vraćaj nas tamo. Neka ostane u prošlosti. Boljet će nas opet, iznova. Nije vrijedno. Ne vraćaj nas!

"Ver, oprosti. Vodim te u sobu da se odmoriš", Vil je rekao i podigao me u naručje noseće prema sobi na spratu.

Spustio me je na krevet i čim mi je glava dotakla jastuk ušla sam u svijet snova.

Lupkanje kapljica od prozor me budi. Rukom prelazim po desnoj strani kreveta, ali nema ga. Šta se sinoć desilo? Je li sve ono bilo stvarno ili san? Kako sam dospjela ovdje? Kako sam dospjela u ovu odjeću? Da li se stvarno ono sinoć desilo?

Otuširala sam se brzo i obukla crne helanke do ispod koljena i sivi crop-top dugih rukava. Na noge sam obula crne starke, a kosu sam podigla u neurednu punđu. Sišla sam u dnevnu sobu gdje su me dočeli zabrinuti pogledi.

"Ok, šta se sinoć desilo? Je li se uistino ono sinoć desilo ili sam sanjala? Gdje je Paul? Zašto mi ne govorite ništa?"

Svi šute i bulje u mene. Pogled mi je pao na pod gdje sam ugledala par kapi krvi. O Bože, ono nije bio san.

"Paul!", izgovorila sam i otišla u spavaću u prizemlju.

Ušla sam u sobu i ugledala ga kako gleda u strop. Pogledao je u mene kada je čuo da je netko ušao u sobu. Duboko sam udahnula pokušavajući da si priberem misli.

"Jesi li mi dobro?", pitam ga polako mu prilazeći.

"Čim sam tebe vidio odmah mi je postalo bolje", pokušao se nasmijati, ali njegov smijeh se pretvorio u bolne uzdahe.

"Kunem ti se da ću im se osvetiti za ovo, ne znaju oni s kim se petljaju."

"Ne radi ništa dok mi ne bude bolje."

"Paule...", prekinuo me je.

"Nećeš ništa napraviti."

"Ali..."

"NEĆEŠ NIŠTA NAPRAVITI", viknuo je.

Klimnula sam glavom i krenula prema vratima, ali me je zaustavio.

"Gdje ideš?"

"Reći ću Viliamu da dođe i previti društvo."

"Gdje ideš ti?"

"Na posao."

"Ne vraćaš se tamo."

"A zašto?"

Vikali smo jedno na drugo.

"Zbog njega."

"Boli me briga za Marka."

"Ne dozvoljavam ti da se vratiš na posao."

"A tko si ti da me zaustaviš?"

"Tvoj gospodar, a ti...", prekinula sam ga.

"Vaša robinja."

"Tako je. Moja si jer sam te ja kupio, meni pripadaš."

Zaustila sam nešto da kažem, ali sam se zaustavila pa sam samo izašla iz sobe. Morala sam proći kroz dnevnu kako bih došla do kuhinje.

"Ver, jesi li...", Jasper je htio da me pita jesam li dobro, ali sam ga prekinula.

"Nisam", rekla sam tiho vračajući pogled na vrata sobe gdje je on.

"Pretjerao je", ubacila se njegova majka.

"Znam, uvijek je tako. On me podsjeti na to da me je kupio, ja se uznemirim i počnem da plačem, a onda shvati šta je rekao pa me moli da mu oprostim što ja i uradim."

"Doći će on pameti kad-tad", osmijehnula mj se njegiva majka u znak podrške.

"Drago mi je da si došla."

Otišla sam u kuhinju i otvorila vrata od dvorišta. Iako pada kiša treba mi malo svježeg zraka. Stajala sam na vratima jako dugo razmišljajući o svome životu, svojoj prošlosti, problemima, mogućoj budućnosti, svemu.

"Verona, dvije osobe te traže, kažu da su tvoji roditelji", Luis me vratio u stvarnost.

Došli su, ponovno. Još jedan sustret s njima, još više problema. Uništavaju me, a ja im to dopuštam. Bože, daj mi snage samo da izdržim ove kretene danas.

Noviiiii!!! Eh, ovako! Šta mislite o tome da ova knjiga ima i treći nastavak? Meni se ta ideja dopada pa bih vas zamolila da mi ostavite svoje mišljenje i svoje prijedloge za treći dio knjige. Hvala 😘

1. Da li vam se dopao nastavak?

2. Šta vam se najviše svidjelo?

3. Jeste li se nadali da će Paul biti u gorem stanju?

4. Jeste li očekivali njegovu majku?

5. Da li vam se ona sviđa?

6. Šta mislite o njoj?

7. Šta mislite šta je to bilo u Veroninoj prošlosti što ne želi da otkrije?

8. Šta ju je toliko pogodilo pa se boji svoje prošlosti?

9. Jeste li se nadali da će doći do svađe između njih?

10. Je li Paul pretjerao?

11. Došli su joj roditelji, šta će biti dalje?

Vote⭐?

Komentar 💬 ?

Volim vas 😘

Nadija Okan♥️