✴Prelijepa kada plače✴ 2. SEZONA

Poglavlje 49: "Paule, ja sam silovana"

"Još samo da uhvatim Marka, Vanesu i Gorana."

"Je li ona dobro?", zabrinuto je pitao Luis pokušavajući da skrene s teme.

"Strah ju je."

"Čega?", zbunjeno je upitao.

"Mene. Ima strah usađen u sebi."

"Ali zašto bi se tebe plašila?"

"Ne znam."

Dva dana su prošla od kako je Verona kod kuće i u ta dva dana ni riječi ni progovorila ni skim. Sjedimo u trpezariji, večera je, a ona se igra s hranom.

"Princezice, je li sve uredu?", pitam ju jedno te isto pitanje od kako je došla.

Samo je klimnula glavom i ustala od stola. Ne znam šta joj je, izbjegava sve nas u kući. Viliam je jučer izašao iz bolnice i mislio sam da će s njim porazgovarati, ali i njega izbjegaje. Znam da je ovih predhodnih dana prošla kroz pakao, ali sam se nadao da će htjeti barem meni nešto reći. Uzeo sam bocu viskije i čašu i izašao u dvorište. Da ju barem nisam nikada ni oteo od njenih takozvanih roditelja, da ju barem nikada nisam kupio. Ništa se od ovoga danas ne bi desilo.  Ja sam kriv za sve, ja i nitko više. Dok god je s mnom upadat će u nevolje. Mislim da je vrijeme da ju pustim.

"Moram ju pustiti da ide, moram ju pustiti da živi svoj život. Iako mene to boli ona zaslužuje normalan život, bez mene."

"Ja ne želim normalan život", progovorila je dolazeći mi iza leđa.

"Ja samo želim tebe", nastavila je tiho.

"Čula si sve što sam rekao, zar ne?", pitao sam nadajući se da će joj odgovor biti negativan.

"Sve sam čula."

Ustao sam i došao do nje, ali ona se odmakela od mene.

"Zašto bježiš?"

"Ne želim da me dodirneš!"

"Z-zašto?", zamucao sam.

"Jer sam prljava", kaže dok joj se pogled gubi u daljini.

"Ti nisi...", prekinula me je.

"Još uvijek imam njegove tragove na sebi, prljava sam."

"Ne govori to, molim te, nemoj ga spominjat."

Šutila je. Mislim da joj treba razgovor o ovome. Ja sam taj koji će joj ga i pružiti. Uhvatio sam ju za ruku, a ona je pokušala da ju izvuče iz moje, nisam joj to dopustio. Vodio sam nas do našeg drveta ispod kojeg smo sjedili kada smo bili tužni ili kada nam je trebao razgovor, što znači da smo svaki dan po dva ili vipe puta bili tu. Sjeo sam, a ona je sjela što dalje od mene. Mogu samo da predpostavim kako se osjeća.

"Želim da mi kažeš sve što te muči. Bit će bolno i za tebe i za mene, ali moraš to da skineš sa srca."

"Ne želim da pričam o tome."

"Moraš."

"Proći će, vremenom."

"Postat će nam gore vremenom."

"Ne zaboravi da si ti ovo tražio, a ne ja."
Duboko je udahnula i zatvorila oči.

"Osjećam se poniženo, prljavo, trulo, osjećam se kao da sam te prevarila i to s tvojim vlastitim bratom. Poženost osjećam jer si ti sve to morao gledati i jer me je on ponizio na najgori mogući način. Prljavo jer mi je ono učinio, trulo jer imam osjećaj da je nešto umrlo u meni, a to nešto je moj ponos", glas joj je postajao sve tiši i tiši.

"Princezice, ne znam šta da ti kažem, znam da te sve to boli kao i mene, ali ti moraš znati da bez obzira na sve ti si jedino što mi je bitno u životu i da ću dati sve od sebe samo da te spasim. Moraš da znaš da se meni možeš obratiti za sve."

"Znam sve to, ali jednostavno imam osjećaj da sam ti odbojna samo zato što imam njegove tragove na sebi."

"Ti meni nikada ne možeš biti odbojna. Samim ulaskom u moj život upustila si se u opasnost. Trebala si otići kada sam rekao ostalim djevojkama da odu."

"Ostala sam samo zato što sam mislila da ću te promijeniti, ostala sam zato što sam se zaljubila u svog Gospodara", na ovo zadnje slabašno se nasmješila.

"Zašto me se onda bojiš?"

Osmijeh je nestao, lice se uozbiljilo. Oborila je glavu i opet udahnula duhoko, ali ovaj put zadržavši dah malo duže neko prije.

"Strah me je tvoje reakcije na sve ovo", napokon je progovorila.

"Nema te čega biti strah jer ti nisi kriva za ono."

"Paule, ja sam silovana", glas joj je pukao.

Opet gledam kako joj suze klize niz lice, a obećao sam sam sebi kako joj više niti jedna suza neće pasti niz lice. Došao sam do nje i povulao ju u svoje naručje.

"Nisi ti kriva."

"Kako možeš da me grliš ovakvu?", pitala je kroz suze.

"Jer te volim bez obzira kakva si."

"Kako možeš da voliš osobu poput mene?"

"Jer ti si osoba koja je u mene vjerovala, koja mi je oprostila sve moje gluposti. Ti si ta koja je bila uz mene kada je bilo najteže. A ono najvažnije ti si ta koja me je naučila voljeti. Ti si mi pokazala šta znači ljubav. Znaj da te nikada neću napustiti, da nikada neću dignuti ruke od tebe."

Šutila je i plakala. Ne sviđa joj se šta joj je onaj monstrum uradio, ni meni se ne sviđa, ali moramo naučiti živjeti s tim. Ono što nas ne ubije učini nas jačima.

"Znaš da te volim, zar ne?", pitala je više kao retoričko pitanje.

"Znam, volim i ja tebe."

Odnio sam ju u spavaću. Ovih dana nisam spavao pored nje jer sam smatrao da joj treba prostora. Uzeo sam pokrivač i jastuk iz ormara i krenuo k vratima kada me je njen glas zaustavio.

"Gdje ideš?"

"U drugu sobu."

"Aham", rekla je i okrenula mi leđa.

"Ako ti želiš ja mogu spavati i ovdje."

Okrenula se s malim osmijehom na licu.

"Mislila sam da si me izbjegavao ovih dana."

"A ja sam mislio da ti treba prostora i vremena tako da sam spavao u drugoj sobi."

"Jedino što mi treba si ti."

To je bilo dovoljno da dođem do nje i lagano ju poljubim. Bez obzira na sve, ja ju volim.

Malo romanse...

1. Da li vam se sviđa nastavak?

2. Šta vam se najviše svidjelo?

3. Pta vam se nikako nije svidjelo?

4. Jeste li očekivali da će se posvađati?

5. Šta mislite o svemu šta se desilo?

6. Hoće li biti posljedica?

7. Ako bi i bilo posljedica, kakve bi to bile?

8. Hoće li sada sve krenuti na bolje, napokon?

9. Da li se nadate sretnom kraju i početku nove, bolje sezone?

10. Šta biste voljeli u sljedećem nastavku?

Vote⭐?

Komentar 💬 ?

Volim vas 😘

Nadija Okan 🖤