✴Prelijepa kada plače✴ 2. SEZONA

Poglavlje 19: "Žao mi je, ali tko si ti?"

"Možemo li da popričamo?", pitao je Hermen već po tko zna koji put.

"Večeras dođi do mene jer sada kasnim", odgovorila sam mu.

"Dogovoreno."

Bio je ispred moje zgrade kada sam izašla, a sada je krenuo prema zgradi gdje radi. Iako su prošle dvije sedmice, ja idalje mislim na njega. Plačem svaku prokletu noć zbog njega.

Jesam li postupila ispravno?
Jesam li mu trebala reći Zbogom?
Je li on vrijedan toga?

Ne mogu više da mislim o njemu jer me boli. Neku noć sam dobila poruku od Williama u kojoj mi govori kako je Paul konstantno pijan i kako ne priča ni skim. Plašim se hoće li se povrijediti. Ne želim da ga izgubim.

Jebemu, jesi i komplikovana! - ubacio se glasić u mojoj glavi.

Jebi se! Sve ovo je zbog tebe i tvoje ideje da slušam ono što mi ti kažeš.

Nisam ti rekao da mu kažeš Zbogom.

Ignorisala sam glas u glavi i skrenula misli na Anu kojoj danas idem u posjetu. Predhodne dvije sedmice idem kod Ane stalno u posjete. Ne mogu da ju gledam kako se pati dok njena bolest iz dana u dan postaje sve gora i gora. Dvije sedmice mi govori kako je dobro, kako nema razloga da se brinem. A i ja se pokušavam uvjeriti u to. Mislila sam da Igor nikada neće odustati od svog načina života, ali kada je saznao za Anu, promijenio se. Njih dvoje žive u maloj obiteljskoj kući koja je smještena malo dalje od Paulove pa tako kad god idem njima ugledam i njegovu kuću. Mislila sam da je Igor negativac, ali nije. Voli Anu i primjećujem na njemu da mu je teško.

Nisam ni primijetila kamo idem, ali sam ipak došla ispred firme. Novinari su bili ispred zgrade. Drugi ulaz je zaključan tako da se moram suočiti sa njima. Pokušavam da se proguram kroz njih i dođem do vrata.

"Gospođice Hall, možete li nam reći nešto o sebi?"

"Da li ste u braku?"

"Odlazite!", čuo se glas.

"Gospodine Swan, da li ste Vi i gospođica Hall zajedno?", pitao je jedan od novinara.

"Ne, nismo nikada bili niti ćemo ikada biti", ubacila sam se prije nego što je Marko potvrdio pitanje.

"Dušo, zašto si tako zlobna?", imao je onaj pokvareni osmijeh na licu dok me je pitao zašto sam zlobna.

"Kao prvo, ne zovi me dušo i kao drugo, jebi se."

"Dušo, zar nismo pričali o ovom tvom ponašanju?"

"Slušaj me, Marko. Dosta mi je tvojih gluposti, ostavi me na miru, nebitan si i po posljednji put ti govorim ne zovi me dušo."

Novinari su uhvatili svaku moju riječ kao i njegovo ljuto lice. Prošla sam pored njih i njega udarila ramenom kako sam prolazila. Ovo mi ne treba, ne treba mi plač, bol i tuga.

Treba ti on, ali si zasrala stvar.

Jebi se.

Čula sam Marka kako me zove, ali nisam se okrenula nego sam samo ubrzala hod. Ubrzo sam se našla u liftu i molila Boga da krene prije nego što on dođe. Ali moja molitva nije uslišana. Bijesan je ušao unutra ne skidajući pogleda sa mene. Pritisnula sam gumb za predzadnji sprat pa se lift napokon pokrenuo, ali ovaj je upleo svoje prste i zaustavio lift.

"Slušaj me jako dobro, kučko. Ono što ja želim to i dobijem, a sada hoće li to biti pod prisilom ili ne, zavisi. Ti nemaš nikakvo pravo da onako razgovaraš sa mnom."

Sve više i više mi se približavao, a ja nisam imala kamo. Stjerao me je u kut. Ruke je držao iznad moje glave i time mi onemogućio da pobjegnem, mada ni tada ne bih znala kamo.