PETA DIMENZIJA

Institut

Kakav dobar osjećaj! Sažetak znanstvenog rada na kojemu sam kao samostalni istraživač radila protekle dvije i pol godine objavljen je u znanstvenom časopisu našeg Sveučilišnog instituta. To me ispunjava ponosom i zadovoljstvom. Prvi puta, još od obrane doktorata, jedan je znanstveni rad potpisan samo mojim imenom. Nije da sam tip koji ne voli timski rad, ali ovo je nešto posebno.

Časopis mi je netko – pretpostavljam Martin – ostavio na tipkovnici računala. Ni veliki buket crvenih ruža ne bi me više obradovao.

Kroz sjećanje mi prolazi davni razgovor s našim ravnateljem, kojega od milja zovemo Boss, kada sam započela ovaj znanstveni rad. Institut je pozvan na sudjelovanje u širokom istraživanju financiranom od ERF – Electronics Research Foundation. Nama je ponuđeno ispitivanje modifikacija Teslinih zavojnica, što smo naravno prihvatili. Ugovorom o znanstvenoj suradnji određene su smjernice istraživanja, ali je istraživačima pritom ostavljena velika mogućnost samostalnog rada. Praktično, sve nam je dozvoljeno uz jedan jedini uvjet – baza moraju biti Tesline zavojnice.

– Došlo je vrijeme u kojemu se sve više razmišlja u pravcu bežičnog prijenosa energije, govorio je tada Boss. Do sada se bežična tehnologija razvijala u smjeru široke primjene na području prijenosa informacija svih vrsta. Sada je došao red na revitalizaciju davnog Teslinog projekta. ERF je uložio ogromne napore u transparentnost rada i redovito izvješćivanje javnosti. Uspjeli su stvoriti klimu koja može preduhitriti svaku moguću opstrukciju rezultata istraživanja kako bi izbjegli scenarij kojim su svojedobno zaustavljena izvorna Teslina istraživanja. U okvirima takve strategije predviđeno je objavljivanje znanstvenih radova u časopisima i na webu, pa čak i snimanje dokumentarnih filmova. Javnost je danas moćnija nego u Teslino doba. Tajne sve teže ostaju skrivene.

Boss je posao povjerio meni. Na Institutu imamo kvalitetan kadar i gotovo svaki naš znanstvenik bi ovaj posao odradio korektno. U to sam sigurna. Izbor je pao na mene. S jedne strane moj tadašnji posao nije bio zahtjevan i mogao je preuzeti netko od mojih suradnika iz radne skupine. S druge strane Boss je smatrao da bi objavljivanje potpuno samostalnog rada pod mojim imenom značajno popunilo moj stručni životopis. Tako se i dogodilo.

Ne, nisam njegova miljenica. Boss je naprosto takav. Gleda na uspjeh Instituta kroz uspjeh njegovih znanstvenika. Svatko dobiva svoje prilike i svatko vjeruje kako Boss to zna pravedno rasporediti. I vrednovati.

Plovidbu po sjećanjima prekine kucanje na vratima. Na ova vrata kuca samo jedna osoba. Martin. Svi drugi samo prođu do mog radnog stola, jer vrata gotovo nikada nisu zatvorena. Sad će me opet nagovarati na izlazak. Već mjesecima očekuje drugu priliku. Polako se okrećem na uredskoj stolici. Da, Martin. Naslonjen je na dovratak i gladi kratku gustu bradu. Ispod bijele istraživačke kute nosi svijetlo plavu košulju i kravatu. Ostali kolege u labosu nose uglavnom majice. Martin je i po tome poseban. Vjerojatno je već smislio nešto sasvim novo.

– Zove te Boss – izgovori ne skidajući pogled s mene, polako podigne ruku, stisne šaku i palac uperi u smjeru direktorovog ureda. Napravi korak unatrag i nestane u hodniku.

Ovo nisam očekivala. Priznajem.

Dok hodam prema Bossovom uredu čvršće povezujem kosu u rep. Vrata ureda su širom otvorena. Provirim i prije nego pokucam vidim ga kako mi mahne rukom. Upravo je skinuo sako. Otpušta kravatu i otkopčava prvo dugme na košulji. Izgledom ulijeva povjerenje. Visok, krupan, plećat. Nije debeo ali daleko od toga da je mršav. Kosa i brkovi su mu nekad bili crni. Sada već naveliko gube bitku sa sijedima. Nema zaliske pa mu kosa dobro stoji lagano začešljana prema natrag. Stroge konture naočala čine njegov pogled još prodornijim.

– Uđi i zatvori vrata – pokaže rukom prema stolici. – Trebamo razgovarati o važnoj stvari.

Sjedam za konferencijski stol. Boss donosi bočicu vode iz hladnjaka i stavlja je na stol ispred mene. Za svakog od nas točno zna što pijemo i više to ne pita. Pred mene više ne stavlja čašu. Zna da vodu pijem iz bočice. Sjeda na stolicu do mene i pruža mi dopis.