PETA DIMENZIJA

Tim

Tim je bio ovdje. U tektonskom portalu na sportskom terenu Tehničkog fakulteta. Prizor potpuno odgovara njegovom opisu. Crne i zelene sjene. Osjećaj hladnoće i udaraca. Bolna vriska. Gotovo je mogu čuti. Koncentriram se. Uspijevam prepoznati jednu jedinu misao – život. Snaga Dinamise svakim trenom sve više raste.

Pokušavam ostvariti kontakt s tektonom. U prazno upućujem tektonski poziv. To je jedna od vještina naučena iz knjige. Vrlo je jednostavna. Nema odgovora. Dinamisa naglo jača.

Mijenjam svoj položaj u vremenu. Odlazim u prošlost. Nikakvog znaka. Nestaju hladnoća i sjene. Sama sam u tami.

Jak misaoni udar upozorava me na nadolazeću opasnost. Napuštam portal dok ne postane prekasno.

Brzim korakom, gotovo trkom, odlazim do auta. Žurim u ERF. Kiša počinje. Ulazim u svoj labos i postavljam se u prostor portala. Snažan mentalni trzaj me gotovo izbacuje iz ravnoteže. Koncentriram se na šator s opremom na travnjaku Tehničkog fakulteta. Kiša nemilice pada. Cijeli travnjak igrališta je potopljen. Osjećam nemir u prostoru kugle. Kao da će prsnuti svaki tren. Bljesak munje zapara nebo. Umjesto udara groma nastupi tišina. Kiša oslabi. Izlazim iz portala.

Uspjela sam. Barem jednim dijelom. Odvratila sam uništavajuću silu. S druge strane – što sam saznala? I hoće li to kako pomoći Timu. Ponovno sjedam u auto i vozim prema bolnici. Obećala sam Carli da ću doći.

– Tim je imao gadno popodne – Carla me dohvatila odmah na vratima. – Dobio je sedative i sada spava. Bio je u bunilu. Bacao se po krevetu. Pokušavao se prekrižiti, ali jednostavno nije uspijevao podići ruku.

– Koliko je trajao napad? – računam koliko mi je trebalo do fakulteta do ERF–a. Oko dva sata.

– Dugo. Predugo – gleda u sat. Računa. – Počelo je iza tri. Možda pola četiri. U početku je samo buncao, mislila sam da spava. Kad se počeo trzati zvala sam liječnika. Dao mu je sedativ.

– Ovdje piše da je prvu dozu dobio u 16:15 – pogledam u bolnički karton. Zatim još jednu u 16:40 i konačno u 17:15.

– Ništa to njega nije smirilo – Carla je shrvana. – Liječnik je rekao da su to granične doze. Sljedeća bi ga mogla ubiti. Već su ga htjeli inducirati u komu, kada je napad naglo popustio. Možda pola sata kasnije. Možda i sat. Ne znam.

Zaplače. Zagrlim je. Trese se neko vrijeme u mom naručju. To je smiruje.

– Jedno vrijeme je vikao – pribrala se i nastavila mirnijim tonom. – Samo sam jednu riječ prepoznala – život. Ponovio je nekoliko puta. Za ovo drugo ne znam da li su bili krici ili riječi. Nešto kao – zeleni vjetar. To mi je bez smisla.

– Prije je spomenuo crne i zelene sjene – podsjetim je.

– Točno – pogleda me iznenađeno. – Kako si se samo toga sjetila?

– Da li se tresao kao da mu je hladno? – upitam direktno.

– Da – kratko odgovori. I dalje gleda u mene. – Thea, osjećam da nešto znaš. Reci mi.

– Mislim da će mu od sada biti bolje – nastojim zvučati uvjerljivo. – Mnogo bolje. I da će sjene nestati ili se barem jako smanjiti.

– Zašto to misliš? – gotovo je prestala disati.

– Stekla sam neko iskustvo u tome ovih dana – biram riječi. – Još nemam ništa čime bih to mogla dokazati. Pokušaj mi vjerovati na riječ. Eto, kad sam ti rekla da će se smiriti kad se prekriži – upalilo je. Barem privremeno.

– Da – potvrdi. – To je funkcioniralo sve do danas. Danas se nije mogao prekrižiti. Toliko je bio izvan sebe.

– Bit će bolje – još jednom je privijem uz sebe. – Vidjet ćeš sutra kad se probudi. Noćas će spavati mirno.