PETA DIMENZIJA

Knjiga

2.3.3 Knjiga

Moćni zrakoplov penje se u plavetnilo neba. Ispod mene suncem okupani Zadar, Jadransko more, prekrasni otoci i planine kao da u glas viču – do viđenja! Gledam kroz okno u ljepotu dubine sve dok i zadnji komadić mora ne napusti vidokrug. Zavalim se u sjedalo. Još dva sata.

Trešnja zrakoplova me budi iz sna. Do kasno u noć, bolje rečeno do pred jutro, s Barbarom sam se provodila gradom. Nadoknadila sam to, barem manjim dijelom, spavanjem tijekom leta. Ugodni ženski glas najavljuje skoro slijetanje u zračnu luku Heatrow. Pogled kroz prozor nije obećavajući. Sivilo i vlaga. U ovom gradu kiša ne pada samo kad je magla – sjećam se ironije turističkog vodiča kada sam jednom zgodom posjetila London. Ugodnih dvadesetak sunčanih stupnjeva u Zadru zamjenjujem s neugodnih šest kišovitih u Londonu. Dobra je vijest da je taksi stajalište natkriveno.

Crni cab me uvozi u dvorište hotela. Vozač mi vraća sitniš. Vrata vozila se otvore.

– Dobro došla u London – čujem poznati glas. Dorian stoji kraj vrata s velikim kišobranom. Zagrli me i uvodi u predvorje hotela. Onda se vraća po moj kofer. Odlaže kišobran i još me jednom zagrli. Ovoga puta to je zagrljaj kojega trebam. Zagrljaj ljubavnika.

* * *

Primijetio je da se budim. Toplina postelje i njegova blizina su mi ugodni. Još mu se malo utrpam.

– Da naručim večeru u sobu ili ćemo...

– ...potražiti neki bolji restoran – prekinem ga i bocnem prstom u trbuh. – Zadnje što sam dobro pojela je Barbarin doručak u Zadru.

– A Barbara je...? – zastane u očekivanju odgovora.

– Moja stanodavka iz Zadra. I turistički vodič. I vozač – zastanem za trenutak tražeći pravu riječ kojom bi je najbolje opisala. – I moja nova prijateljica.

– Kad već spominješ prijatelje – čvršće me privije uz sebe – ono dvoje tvojih su jučer otpušteni iz bolnice. Jutros su trebali otputovati na oporavak u neko lječilište. Imaju odlično osiguranje.

– Zdravstveno osiguranje je jedna od pogodnosti koje Institut daje svojim istraživačima – sjetim se svog ugovora. – Kao, to je rizičan posao. Osim njih ne znam za nikoga tko je nastradao.

– A Blumenmeier je prema tvom načinu razmišljanja otišao u mirovinu – ironično ubaci. – Grant i onaj treći su operirani i pitanje je što će od njih biti. Obojica su sinoć i dalje bili u na intenzivnoj. Čistačica je dobro prošla. Lakše opekotine i nekoliko ogrebotina. Nju su nakon ambulantne obrade brzo pustili doma.

– Na njih sam zaboravila. Kako napreduje Remyjeva istraga? – upitam. – Da li su raspisali tjeralicu za mnom?

– Nisu i neće – odmahne. – Remy još prikuplja forenzičke dokaze. Domar je potvrdio kako je Grant naložio premještanje plinskih boca iz Blumenmeierovog u tvoj labos. Prenio ih je dvadesetak. Taj treći koji je s njima nastradao je to montirao...

– To bi mogao biti dr. Armas Korhonen – ubacim se. – On je vrhunski stručnjak za plinove i svjetlo. To ima smisla. Vjerojatno ga je prof. Blumenmeier angažirao za istraživanje odnosa svjetlosne kugle s plinovima. To mi se čini logičnim. I sama sam prije pomišljala na tako nešto. Jednom sam s Armasom razgovarala o tome.

– Da – potvrdi Dorian. – Tako se zove. Nisam to mogao zapamtiti. Baš čudno ime.

– Finsko – dodam. – Plava kosa i oči. Svijetla put. Atletska građa. Visok preko dva metra. Nosio je plinske boce kao da su bočice Coca-Cole.

Oboje se nasmijemo.

– A u kojoj si ti fazi? – upita sad Dorian. – Zašto London?

– O tome ćemo uz večeru – ustajem i zakoračim prema kupaonici. – Ako sad počnem pričati, preskočit ćemo i doručak.