PETA DIMENZIJA

Riad

Kroz san čujem zvonjavu telefona. Pipam rukama oko sebe. Gdje je? Odustajem. Pokrivam glavu jastukom. Pokušavam ne čuti telefon. Ipak ga čujem. Skupljam svu snagu i natjeram se ustati. Osvrćem se po sobi. Svijetli na komodi ispod televizora. Krenem prema njemu, spotaknem se na cipelu i srušim na pod. Još i to. Bol u koljenu me vraća u stvarnost. Ustajem i konačno dolazim do telefona. Dorian. Tri i deset. Prihvaćam razgovor.

– Kaži mi da to nije istina – nikad nije zvučao nervoznije.

– Što to? – pojma nemam o čemu govori.

– To da ideš u Iran – zagrmi.

– Kakav Iran? – još uvijek nisam sva svoja.

– Napisala si mi u poruci da ideš u Iran. Nadam se da si nešto pogrešno utipkala.

U glavi mi se počinje razbistravati. Tako je. Ne vraćam se doma već idem u Iran u... kako se zove grad. Ne mogu se sjetiti.

– Ne nisam – smotam se. – U stvari da. Nisam pogrešno utipkala. Idem u Iran. Mislila sam da se možda nađemo negdje, pa da odemo zajedno.

Tišina. Ništa ne čujem.

– Halo. Da li me čuješ? – pitam.

– Čujem te – odgovori – čujem. Ne znam što bih ti rekao.

– Pa recimo da me voliš i da te raduje što ćemo opet zajedno putovati – sad sam se već dovoljno razbudila.

– Volim te – konačno je to rekao! – I radujem se što ćemo opet zajedno putovati. Ali mi se nikako ne sviđa to da idemo u Iran. To je opasno područje.

– Koliko opasno? – na to nisam pomislila. U pravu je. Tamo su stalno nekakvi sukobi.

– Za ljude za zapada jako opasno – ton mu je pesimističan. – Za žene još i više. To je prije militarističko nego turističko odredište. U Teheranu je samo zračna luka možda sigurna za strance.

– Ne bih u Teheran – pokušavam se sjetiti kako se zove mjesto. – Sačekaj trenutak.

Uzimam tablet i ponovno upisujem: Avicena.

– Trebam otići u mjesta u kojima je živio Avicena odnosno Ibn Sina – govorim mu dok listam po tabletu. – Onaj kojega mi je tvoj prijatelj prevodio. Evo, našla sam. Jedan grad, ne baš mali, zove se Hamadan. Nalazi se na zapadu Irana. Otprilike na pola puta između Teherana i Iraka. Dvjesto kilometara. Možda malo manje. Drugi je Isfahan, to je možda tristo kilometara južnije. Otišla bih u ta dva grada.

– Ne kreći nikuda dok ne provjerim kakva je tamo situacija – zvuči zabrinuto. – Molim te.

– To si mi mogao reći i ujutro – gledam u svjetla grada ispod hotelskog prozora. – Nisi me morao probuditi u ovo doba.

– Oprosti na buđenju – ne zvuči uvjerljivo. – Sad su nas upravo iskrcali iz helikoptera u Riad. Od uređaja za ometanje nisam mogao dobiti poruku. Kad sam pročitao mislio sam da si već otišla.

– Nisam – drago mi je što mu je stalo do mene. – Još nisam ništa isplanirala. Čekala sam da se javiš. Gdje si ti sad? U Riadu?

– Da – malo bolje zvuči. – Utrpali su nas u helikoptere pa smo u niskom letu preletjeli pola Saudijske Arabije. Naš helikopter je sletio u dvorište, a drugi ga je osiguravao kružeći iznad. Izgledalo je kao kakav vojni desant. Helikopteri su se odmah vratili. Ja bih trebao sutra civilnim letom natrag. Sad sam ja njihov gost. Nadam se da će me hraniti bolje nego ja njih.

– Idem natrag u krevet – zijevnem. – Ti provjeri i smisli gdje ćemo se naći i kako ćemo otići u Iran i vratiti se. Znam da će mi s tobom biti dobro. Ujutro ćemo sve dogovoriti. OK?