PETA DIMENZIJA

Sukob

Malo po malo završila sam pripremu pokusa u kojemu ću sebe unijeti u svjetlosnu kuglu. S obzirom na to da to ne smijem izvesti bez odobrenja kojega ionako neću dobiti radim već treću provjeru pripreme. Sve sam, naravno, savršeno isplanirala. U mislima sam već nekoliko puta odradila pokus. Čak sam sigurna i u rezultate mjerenja. Jedina nepoznanica mi je osjećaj koji bih imala uronjena u prostor svjetlosne kugle.

Kratko kucanje na vratima vraća me u stvarnost. Dostavljač mi uručuje novo izdanje znanstvenog časopisa. Konačno. Brzim pogledom tražim svoje ime u sadržaju. Nema ga. Vjerojatno sam ga previdjela. Ponovno čitam redak po redak. Pronalazim svoj rad prema naslovu.

Ne mogu vjerovati. Vjerojatno je greška. Uz naziv mog rada stoji samo prof. dr. Aaron Blumenmeier. Otvaram stranicu na kojoj je početak rada. Stvarno – mog imena nema. Ovo više nije greška. Ovo je urađeno s namjerom. Obuzima me osjećaj ljutnje. Zašto mi to radi? Zašto krade moj rad?

Već prije sam slušala priče da prof. Blumenmeier povremeno uzme nečiji rad i pripiše ga sebi. Tada sam to uzimala zdravo za gotovo. Nešto načelno nepošteno, no nešto što se mene u stvari ne tiče. Ali sad kad se to događa meni – sad se osjećam povrijeđeno. Pokradeno. Imam potrebu razgovarati s nekim. Da je barem Boss ovdje. Prvo sam na njega pomislila. Ovako nešto nikad mi se ne bi dogodilo na Institutu. Misli mi skreću na dr. Granta. Prema meni je uvijek bio korektan. Ipak, prema njemu nikad nisam razvila odnos kao prema Bossu.

Sjedam za računalo i otvaram arhiv istraživanja. Zanima me da li je moj rad pripisao svom imenu u bazi podataka. Kako sam pretpostavila – jeste. Doduše, moje ime se spominje u svojstvu istraživača, ali je očito da cijelu priču pripisuje sebi. To me još više ljuti. Nervozno listam povijest pretraživanja. Kursor osvjetljava istraživanje iz 1968. na koje sam već zaboravila. Na trenutak me prođu trnci. Ovo bi moglo biti zanimljivo. Jako zanimljivo. Ponovno čitam cijeli dokument.

Moj prethodnik je tada uočio da se munje iz Teslinih zavojnica dodiruju u istom prostoru čak i kada promijeni položaje zavojnica. Svjetlosnu kuglu nije spomenuo jer je nije mogao ni vidjeti. Vidi se samo na snimkama, a u to vrijeme gotovo ništa nije snimano. Što ako je imao svjetlosnu kuglu? Moja se pojavljuje već drugu godinu. Nisam ni pomislila da će možda jednoga dana nestati. Gdje je izveden eksperiment iz 1968. godine? Ponovno iščitavam dokument, ali ne nalazim ništa što bi ukazivalo na precizniju lokaciju. Otvaram datoteku na tabletu i odlazim do ureda dr. Granta.

– Imam ideju gdje bi Carla i Tim trebali tražiti – izgovaram još s vrata.

– Gdje? – dr. Grant skoči sa stolice kao podboden.

– Godine 1968. jedan je asistent Tehničkog fakulteta radio sličan eksperiment – pokazujem na tablet. – Njegov rad mi je dao ideju premještanja položaja zavojnica. Toga sam se tek sada sjetila. Carla i Tim trebaju otići na Tehnički fakultet i pronaći prostor u kojemu je on radio. Velika je vjerojatnost da će tamo dobiti svjetlosnu kuglu. To nam je najbolji trag kojega imamo. Jedini.

Otvorio je datoteku na svom računalu i udubio se u čitanje. Nekoliko puta je pažljivo čitao svaku riječ. Odmaknuo se od računala i zamišljeno zavalio u naslonjač.

– Da. To bi mogao biti dobar trag – konačno je progovorio. – Odmah ću ih poslati tamo. Dva telefonska poziva i jedan kratak e–mail bi trebali biti dovoljni. Sačekaj me u svojoj sobi dok to ne obavim. Trebamo još nešto dogovoriti.

Sat kasnije dr. Grant ulazi u moju sobu. U ruci nosi zadnje izdanje znanstvenog časopisa.

– Ah, vidim da si ga već dobila – mahne časopisom kad je na mom stolu ugledao moj primjerak.