PETA DIMENZIJA

ERF

Prolazim pored lifta u prizemlju istraživačkog centra i penjem se stubama na treći kat. Koristim svaku priliku za dodatnu tjelesnu aktivnost. Liftom se služim samo kad sam u društvu s nekim koga ne mogu nagovoriti na stubište. Na katu nas je desetak fizičara od preko stotinu istraživača koliko ERF zapošljava u svim svojim odjelima. Osim nas u istoj zgradi su još informatičari, elektroničari, kemičari i biolozi. Otvaram vrata glavne sobe laboratorija i po inerciji ulazim u prostoriju. Iznenadi me potpuni mrak. Zastanem na trenutak. Ovo se još nikada nije dogodilo.

– Iznenađenje! – glazba zatrese cijeli kat. Svjetla otjeraju tamu. Mnoštvo glasova u vrisku i smijehu. Preda mnom, totalno zbunjenom, nalazi se ogromna torta s jednom upaljenom svijećom. Voditelj laboratorija dr. Grant prilazi mi s velikim buketom. Izgleda posebno veselo s papirnatom kapicom na gustoj nadignutoj prosijedoj kosi i velikim brkovima.

– Danas je točno godinu dana od kako si postala članom našeg istraživačkog tima – progovori dr. Grant pružajući mi cvijeće. – U ime cijele ekipe fizičara želim ti sretnu prvu ERF obljetnicu!

Smijeh, vriska i aplauz nadglasaju glazbu.

Prihvaćam cvijeće i grlim dr. Granta, a zatim redom cijeli istraživački tim. Stvarno su OK. Od prvog dana su me prihvatili kao dio obitelji. Godina je prošla gotovo u trenu. Pola sata kasnije torta je potpuno dezintegrirana, plastične čaše i tanjuri su u koševima, atmosfera potpuno radna. Ona u kojoj se najbolje osjećam. Ne samo ja. Cijeli ERF–ov istraživački tim je takav. Naprosto uživamo u poslu i dajemo sve od sebe. Iskreno, imamo i zašto.

ERF–ov istraživački centar nalazi oko sat vremena vožnje izvan grada. U njemu radimo i živimo. Zovemo ga jednostavno kampus jer ga je najlakše poistovjetiti sa sveučilišnim kampusom. Uz neke manje razlike, naravno. Prvo, nitko ovdje nije student. Ako izuzmemo osoblje koje održava objekte i nešto administracije, svi djelatnici imaju doktorate znanosti. Stanujemo u velikim i luksuznim apartmanima. Ni u hotelima nam ne bi bilo bolje. U stambeni dio kampusa možemo dovoditi koga hoćemo, bez prijava i bilo kakvih ograničenja. U poslovni dio mogu ući samo zaposlenici. Sobarice redovito i detaljno čiste i održavaju stanove uključivo pranje i peglanje rublja i odjeće. Organizirani su pratnja i prijevoz djece u škole i vrtiće. Djelatnici koji su u braku žive u većim stanovima sa svojim obiteljima nego mi koji smo samci. Ili barem – uglavnom samci. Tijekom protekle godine izlazila sam s nekoliko kolega, također samaca, no ništa se nije ustalilo u čvršću vezu. I dalje smo dobri, ponekad ponovno izađemo, ali nema dubljih odnosa. Tijelo ne trpi. Možda malo duh. Um je toliko ispunjen radom da za osjećaje ostaje vrlo malo prostora. Sada mi to i nije toliko bitno.

Boss je dobro predvidio – plaća je gotovo dvostruko veća u odnosu na plaću u Institutu. Ne znam kako je uopće mogu potrošiti kad rijetko izlazim u grad. Dva tjedna godišnjeg odmora provela sam kod roditelja. Još deset dana provela sam u malom hotelu na obali s Ingrid, kolegicom i suradnicom i još dva suradnika iz informatičkog odjela. Blaženo ljeto.

U krugu našeg kampusa nalaze se sportski i rekreacijski objekti. Nastojim svaki dan barem sat i pol posvetiti održavanju i usavršavanju borilačkih vještina. Kao studentica sam se još aktivno natjecala u sportskom taekwondou. Sada me na to podsjeća samo polica s peharima i medaljama. Ponekad odem do kluba u gradu gdje odradim pokoju sparing borbu. Najčešće s trenerom. Trening u pravilu završavam plivanjem.

* * *

Sve bi ovo bila prava idila da nije brifinga ponedjeljkom kod prof. Blumenmeiera. Možda je brifing prelagana riječ. Prije bi to bio miting. Nas stotinu istraživača iz svih sektora ERF–a sjedimo u velikoj dvorani za sastanke. Većinu nisam nikada osobno upoznala. Poznajem tek kolege iz svog tima te nekoliko kolegica i kolega iz informatičkog tima s drugog kata. Nekako smo i u privatnom životu grupirani prema timovima. Ne znam koji je tome razlog. Nema, doduše, neprijateljstava niti tračanja. Naprosto je tako.

Dolje, za katedrom, sjedi prof. dr. Aaron Blumenmeier odjeven u crno prugasto odijelo s prslukom. Na bijelu košulju vezao je široku kravatu s velikim čvorom, tako da mu glava izgleda manja nego što jest. Kao i uvijek uredno je izbrijan. Iza leđa mu stoje njegove četiri tajnice prema kojima ne pokazuje nimalo ljudskog poštovanja. Slušajući njegove monologe imam osjećaj da sva naša izvješća koja predajemo petkom do pet sati popodne uči napamet preko vikenda. Pa to su tisuće stranica teksta i tablica. Moje tjedno izvješće nikada nije manje od dvadesetak stranica. Tijekom dvosatnog brifinga spomene gotovo svakog istraživača. Rijetko kad po imenu, jer mu to ništa ne znači, već prema oznaci istraživanja. Uglavnom svakome ima uputiti nekakvu primjedbu ili barem smjernicu. Ne pamtim da je ikada nekoga pohvalio. Stariji suradnici kažu da je pohvala kad te ne spomene na brifingu. Meni se to dogodilo već nekoliko puta.

Samo sam jednom razgovarala s njime direktno, ako se to uopće može nazvati razgovorom. Bilo je to onaj dan kada sam stupila na novi posao. U uredu ravnatelja ERF–a bio je i prof. Blumenmeier koji me je jedva jednom pogledao iza debelih naočala. Svako malo je pogledavao svoj veliki ručni sat, dajući nam indirektno do znanja da samo gubi svoje vrijeme na tom sastanku. Sve ostalo je bio uglavnom njegov monolog. Odgovorila sam ravnatelju na nekoliko direktnih pitanja i to je više–manje bilo sve. Ukratko – neugodno iskustvo.

Dobra mu je strana to što je u podjeli zadataka i postavljanju ciljeva istraživanja uvijek kristalno jasan i vrlo, vrlo precizan. Ugovorom je predviđeno da se sav moj istraživački rad publicira kao vlasništvo ERF–a uz navođenje mog imena u svojstvu istraživača te prof. Blumenmeiera kao voditelja. Kolege su mi napomenule da se u publikacijama povremeno izostavi ime istraživača i da to nije slučajno. Do sada se nitko nije pobunio protiv takve nekorektne prakse jer bi posljedice mogle biti odlazak iz ERF–a, a to pak nitko ne želi.

S obzirom na prirodu svog istraživanja koristim opremu instaliranu u malom labosu – sobi koja je dodijeljena samo meni i u koju samo ja imam pristup. Pravila su takva da nitko ne smije boraviti u labosu bez moje nazočnosti uključivo čistačice i održavanje. Moja je soba nešto veća jer radim samostalno. Istraživači koji se koriste glavnom dvoranom laboratorija imaju nešto manje vlastite sobe u kojima uz radni stol imaju još i veliki trosjed na kojemu se mogu odmoriti kad pokusi traju preko noći ili čak duže.

Cijelu prošlu godinu radila sam na istraživanju različitih modifikacija Teslinih zavojnica u daleko naprednijem okruženju nego na Institutu. Prema planu rada time ću se baviti još barem dvije godine. Ako sve ide rutinskom procedurom ponedjeljkom, nakon brifinga, radim pripremu i montažu modifikacija zavojnica. U utorak prvo testiram okruženje i radim fino podešavanje. Srijeda je prvi dan mjerenja, a četvrtak drugi. Izvodim standardizirane testove i bilježim rezultate. Prema potrebi dodatno podešavam okruženje. Imam slobodu provesti i dodatne testove ako to smatram potrebnim. Petak je dan za kompletiranje izvješća. S obzirom na to da sva izvješća moraju biti predana do 17 sati, petak je jedini radni dan u tjednu u kojemu znam kad završavam s poslom. Ostalim danima to je nepoznanica prvog reda. Subotom sam uglavnom slobodna. Ponekad, doduše, raspremam svoj labos ako su modifikacije napravile kakav nered. Nedjelja je uvijek slobodna. U pravilu je provodim negdje izvan kampusa. Ponekad se skupi nas nekoliko pa otputujemo negdje u subotu ili čak petak popodne i vratimo se u nedjelju navečer.

U ponedjeljak je brifing. I tako počinje novi radni tjedan.

*****

Ako vam se svidjelo upravo pročitano poglavlje - nagradite ga klikom na zvjezdicu (Vote) - desno iznad naslova poglavlja.

Ako imate komentar - a svaki komentar je uvijek dobrodošao - iskoristite polje koje je wattpad velikodušno ponudio ispod ovog teksta.

Hvala :)

Tata Tomy :)

*****