PETA DIMENZIJA

Inspektor

Sjedam za računalo i pregledavam video datoteku. Gledam sebe kako ulazim u područje unutar zavojnica. Sljedeći korak uvodi moju glavu u područje svjetlosne kugle. Izgledam kao da imam aureolu poput svetaca na crkvenim slikama. Sljedeću sekundu iskoračujem korak natrag i izlazim iz kadra.

Vraćam snimak na početak i točno mjerim vrijeme boravka unutar svjetlosne kugle. Tek nešto manje od jedne sekunde. A meni je izgledalo da su prošli sati. Počelo je tako što sam bila u labosu i prepirala se s prof. Blumenmeierom. Zatim sam sebe gledala kao razbijam šalicu i čistim pod. Nakon toga sam bila kod frizera. Onda sam opet bila u svom labosu onoga dana kada sam otkrila svjetlosnu kuglu. Zatim na treningu. Na kraju sam dugo pokušavala otići u budućnost. To je definitivno puno više od jedne sekunde.

Na zvuk kucanja na vratima instinktivno zatvaram prozor s videom. Ne čekajući moje odobrenje u sobu ulazi dr. Grant. Trenutak kasnije za njim ulazi inspektor.

– Dr. Eden – počeo je službenim tonom – inspektor Tivoli me je upravo izvijestio kako se jutros dogodila nesreća u kojoj je nastradao istraživački tim Sveučilišnog instituta. Vaši kolege dr. Carla Gomez i dr. Timothy Sanders. Prema saznanjima s terena policija sumnja da je incident nastao sabotažom na opremi.

Ustajem šokirana. Pogled mi skače s jednog na drugog muškarca. Zaustim da nešto kažem, ali riječi ne prelaze preko mojih usana.

– Jesu li živi? – konačno izgovorim.

– Jesu – nastavi dr. Grant – bez svijesti i u stanju šoka, ali živi.

– Hvala Bogu – izustim i učinim nešto što nisam već dugo. Prekrižim se.

– Ja sam za to kriva – izgovorim i srušim se u stolicu.

Na te riječi inspektor istupi korak ispred i upita.

– Dakle, priznajete odgovornost za sabotiranje opreme? – slavodobitno postavi pravo policijsko pitanje.

– Ne – odlučno odbijem insinuaciju.

U trenutku sam shvatila policijsku logiku. Dajte mi čovjeka i ja ću mu naći krivicu. Nemam ja veze s njihovim stradavanjem.

– Pogriješila sam što sam pristala da ih se uključi u istraživanje – govorim uzbuđenim glasom. – Da su ostali u Institutu, da nisu išli na teren to im se ne bi dogodilo. U sve ovo nije trebalo uključivati nikoga osim mene. To je moje istraživanje i moja odgovornost.

– I zato ste ih odlučili isključiti iz istraživanja – nastavio je odlučnim tonom. – Oprema koju su koristili je vaša konstrukcija.

– Ne znam od koje vrste ludila patite – okrenem se bijesno prema inspektoru – ali je krajnje vrijeme da se počnete liječiti. Ovo što govorite je s one strane razuma. Napustite moju sobu. Odmah.

– Niste u poziciji postavljati takve zahtjeve – nije pokazao namjeru izaći iz sobe. – Vi jedini imate motiv za njihovo isključivanje iz projekta. Sada ste opet jedini koji imate iskustvo u tom istraživanju. I jedini ste koji ste radili na konstrukciji opreme. U svakom slučaju jedina osoba koja zna što se dogodilo.

– Tko vam je sve to nadrobio – u trenutku shvatim pozadinu igre. – Prof. Blumenmeier ili vi, dr. Grant?

Dr. Grant začuđeno pogleda prvo u mene, zatim u inspektora.

– Dakle, ipak je to zakuhao prof. Blumenmeier – zaključim. – Inspektore, ako imate dovoljno hrabrosti – uhitite me i omogućite mi pozvati odvjetnika. U svakom drugom slučaju – gubite se Blumenmeieru koji vas je ovamo poslao. Vama više nemam što reći bez prisustva svog odvjetnika.

Ne čekajući njegovu reakciju pritisnem tipku za alarm i preko interfona pozivam osiguranje.

U sljedećih nekoliko trenutaka cijeli se kat uskomeša. Ljudi istrčavaju iz svojih soba. Crvena rotirajuća svjetla stvaraju neugodnu atmosferu. Dvojica pripadnika osiguranja utrčavaju u moju sobu. U rukama drže oružje.