PETA DIMENZIJA

Aleksandrija

Izlazim, držeći Doriana za ruku, u prostor putničkog terminala zračne luke u Kairu. Osvrćem se i pokušavam uhvatiti nečiji pogled. Sletjeli smo na vrijeme prema rasporedu. Dok smo obavili ulaznu kontrolu i pokupili prtljagu prošlo je gotovo pola sata. Omar bi već trebalo biti ovdje.

Upućujemo se prema šalteru informacija. Dorian se raspituje za gospodina Omara. Prezime, nažalost, ne znamo.

– Nažalost, nitko pod tim imenom nije ostavio nikakvu poruku – odgovara mlada službenica na info pultu.

– Možete li ga pozvati preko razglasa? – Dorian se zanima za posljednju mogućnost.

– Da – potvrdi službenica. – Samo trenutak.

Gledamo je kako uzima mikrofon i poziva gospodina Omara da se javi na informacije. Poziv izgovara po dva puta na arapskom i engleskom jeziku. Desetak minuta istežemo vratove. Od Omara ni traga ni glasa.

Dorian naziva Hamzu. Ne javlja se ni on. Šalje mu poruku.

– Vrijeme nam je razmotriti alternativu – pogleda me. – Možemo se zavući u neki aerodromski restoran i pričekati neko vrijeme dok se Omar ne pojavi ili nam se Hamza ne javi. Druga mogućnost je otići u neki hotel i ostaviti poruku Hamzi. Nisam se sjetio zatražiti Omarov telefonski broj. Tko bi pomislio da nas neće dočekati?

– Idemo u restoran – predložim. – Možemo tamo večerati. Postoji mogućnost da su Hamza ili Omar zaboravili na vremenske zone. Riad je sat razlike od Kaira. Ako se ne pojavi u narednih sat ili dva, onda ga više nema smisla čekati, pa ćemo otići u neki hotel. Sad je pola osam. Recimo da ga čekamo do devet.

– Dobro – složi se. Okrene se prema info pultu i zamoli službenicu da Omara, ako se pojavi, uputi u obližnji restoran. Rukom pokaže prema restoranu.

Sjedamo za stol s kojeg imamo pogled na info pult. Službenica nam ljubazno mahne i time još jednom potvrdi dogovor.

– Potražit ću neki portal – govorim i vadim tablet iz ručne torbe. Pronalazim jedan na području grada u prostoru džamije Al–Azhar i još jedan južno od grada na području Memfisa. Njihova međusobna udaljenost je oko 20 kilometara. U krugu stotinjak kilometara nema više niti jednog. Pokazujem ih Dorianu.

– To je jako dobro – procjenjujem. – Stignemo iz jednog u drugi prije nego nihilistička sila postane učinkovita. Ipak trebamo biti sigurni. Obići ćemo obje lokacije prije nego otvorim portal. Ne bih htjela dovesti u opasnost nikoga tko se slučajno nađe u prostoru portala kad Dinamisa počne djelovati.

Završavamo s večerom. Sređujemo dojmove s naših putovanja u Iran i Meku. Upadamo jedno drugome u riječ i smijemo se veselim detaljima i komentarima. Prošlo je devet. Omara nema. Nikakve poruke od Hamze. Odlazimo do info pulta kod iste službenice i raspitujemo se za hotel. Odlučujemo se za jedan na samoj obali Nila. Uzimamo taksi i odlazimo iz zračne luke.

Soba je u stvari prostrani suite. Ima spavaću sobu, odvojen boravak i veliku kupaonicu. Lijepo je uređen i u svakom slučaju zaslužuje svoju visoku ocjenu. Pogled na Nil i grad u noći s petog kata izgleda vrlo dojmljivo i romantično. Ipak, ne može se natjecati s hotelom u Džedi, koji je oličenje luksuza. Dorian ponovno šalje poruku Hamzi. Već je deset. Večeras nećemo izlaziti. Svaka čast svim našim domaćinima i vodičima, ali malo ćemo uživati potpuno sami.

* * *

Budi me svjetlo dana. Sedam je sati. Ustajem i dok se vratim iz kupaonice Dorian je već budan i tipka po mobitelu.

– Hamza se javio – kratko me pogleda i nastavi tipkati. – Poslao mi je poruku malo iza ponoći. Imali su nekakvu dugu operaciju. Provjerit će danas ujutro sa Salehom zašto Omar nije došao. Javit će mi se čim nešto sazna.