PETA DIMENZIJA

Priznanje

Doriana čekam u bolničkom predvorju. Vidim ga kako prelazi preko parkirališta. Spontano se ubacuje između nekoliko slučajnih prolaznika i s njima ulazi u zgradu. Djeluje potpuno mirno. Pogledi nam se susreću. Prilazi mi s lijeve strane, okreće se i blago podigne podlakticu.

– Uhvati me pod ruku i idemo do tvog auta – preuzima vodstvo. Izlazimo iz bolničke zgrade. Normalnim hodom prilazimo parkiralištu. Ni brzo ni sporo.

– Parkirala sam skroz desno – blago ga potegnem za lakat. Već je zakoračio u lijevo. Ruka mi klizne niže. Dlanovi nam se spoje i prsti upletu. Nastavljamo tako hodati.

– Ne sjećam se da sam ti dala svoj telefonski broj – utvrđujem nepobitnu činjenicu.

– Imaš odlično sjećanje – prihvaća temu. – Nisi mi dala ni email, ni bilo kakav drugi kontakt. Nisam ni tražio.

– Sve to već imaš – sine mi. – Zar ne? Pa ti si ipak policajac.

– Bingo! – kimne glavom. – Ne želiš znati što sve znam o tebi.

– Zašto tebe nisu poslali u ERF? – upitam. – Ti si započeo ovu istragu.

– Moja je istraga zaključena – jednostavno odgovori. – I da, dobro si pretpostavila. Šef je zvao mene i tražio da preuzmem slučaj. Podsjetio sam ga da sam na bolovanju i da bi to bilo u suprotnosti s pravilima našeg sindikata. Predložio sam da istragu preuzme kolega Remy, a ja ću se uključiti za koji dan kad zaključim bolovanje.

Stižemo do mog auta. Dorian opusti prste. Ja ih čvršće stisnem.

– Kakav je taj inspektor Remy? – jedino mi to pada na pamet da produžim razgovor.

– Kancelarijski štakor – otpuhne. – Čim je došao u ERF pitao je za tebe. Rekli su mu da si otišla oko devet. Zatražio je podršku u tvom pronalaženju i počeo uzimati izjave i prikupljati dokaze. To će trajati danima. Onda će sve to ukucavati u računalo vodeći računa o gramatici i izgledu stranice. Tebe će se opet sjetiti možda u srijedu ili četvrtak.

– I sada me policija opet traži? – pogledam ga u oči. – Hoće li me opet privesti?

– Na osnovu čega? – odmahne slobodnom rukom. – Takvih zahtjeva dnevno dođe na desetke. Najgore što ti se može dogoditi, za sada, je da policija zabilježi tvoje kretanje. S obzirom da nisi osumnjičenik, sve dok to ne potvrdi sudac, možeš se slobodno kretati.

Podigne desnu ruku u kojoj je još uvijek bila moja.

– I meni je lijepo držati te za ruku – nasmiješi se prvi puta danas. – Ipak, bilo bi bolje otići negdje drugdje.

– U prtljažniku mi je putna torba sa stvarima – puštam mu ruku. – Mislila sam otići kod roditelja.

– Vozi za mnom – prijedlog je više zvučao kao naredba. – Idemo do mene. Možemo ručati u restoranu preko puta moga stana i dogovoriti što i kako dalje. Ako se razdvojimo u prometu znaš li kako ćeš doći tamo?

Kimnem glavom u znak potvrde. Sjedam u auto i izlazim s parkirališta. Dorian me već čeka na izlazu. Kad je prije stigao? Slijedim ga. Vozimo kroz grad do njegove ulice. Mjesta za parkiranje ima dovoljno. Parkiram iza njegovog auta točno ispred ulaza u restoran.

– Tko je bio lik kojega sam ovdje nokautirala? – pokazujem na kolnik.

– On i brat reketarili su male lokale po južnom dijelu grada dok ih nisam strpao s one strane brave – zagleda se u pod na kojemu se još vidjela fleka od krvi. – Jedan od mojih prvih slučajeva. Teški tipovi. Obojica. Jako bahati i grubi. Brata su mu ubili u zatvoru. Dobio sam obavijest da su ovoga pustili ranije zbog dobrog vladanja. U stvari, bio je dobar jer je uglavnom ležao u zatvorskom stacionaru. Kad god su ga vratili u ćeliju cimeri su ga premlatili. Valjda je u meni vidio uzrok svojih nevolja i pokušao to naplatiti. Za pokušaj ubojstva policajca neće skoro vidjeti sunce slobode. Ako uopće poživi toliko dugo. U što čisto sumnjam. Zamjerio se mnogima. Ne bi me čudilo da ga jednog dana izbodu u nekakvoj zatvorskoj gužvi.