PETA DIMENZIJA

Pokus

– Sve je spremno za početak pokusa br. D–114 – govorim u diktafon – dana 10. ožujka 2016. u 10:22:02. Kamere su aktivirane. Uključujem napajanje zavojnica. Sve postavke su standardne. Između zavojnica je formirano energetsko polje. Mjesto dodira je nepromijenjeno kao u svim prethodnim pokusima. Ulazim u prostor između zavojnica. Ne osjećam ništa. U trenutku kad očitam vrijeme postavit ću svoje tijelo u prostor svjetlosne kugle. Sada je 10:22:18.

Potpuno neočekivano prizor u laboratoriju se promijenio. Ispred sebe vidim prof. Blumenmeiera kako oštro gestikulira i – sudeći prema pomicanju usana – nešto mi govori. Ne razumijem njegove riječi. Čujem nekakve šumove koji pomalo postaju sve glasniji. Prizor mi je jako poznat. Deja vu.

Zvuk i slika se ponovno mijenjaju. Imam osjećaj kao da me neka sila isisava iz vlastitog tijela. Pred sobom vidim – sebe okrenutu leđima i potpuno jasno čujem svoje riječi koje sam jučer izgovorila u istom takvom prizoru.

– To je moj rad!

Prof. Blumenmeier korakne unatrag. Okreće se na peti i odlazi prema vratima.

Sve se ponavlja, samo što to nije deja vu! Ne može biti! Kad proživljavaš deja vu ne vidiš sebe! Ovo može biti samo san.

Profesor odmahuje rukom i izlazi iz prostorije ostavljajući vrata otvorena. Gledam u sebe kako koračam za njim do izlaza iz prostorije, zalupim vratima i okrenem se. Sad vidim lice svoga drugog ja. Da, to sam ja – sada više nemam nikakve dvojbe. Odjeća i cipele koje sam jučer imala na poslu, kosa visoko povezana u rep. Koračam prema sebi. Udarit ću u sebe. Instinktivno se pomičem u stranu kako bih izbjegla sudar. Prolazim pored sebe i sjedam za računalo. U staklenom zidu laboratorija iza stola s računalom vidim odraz cijele prostorije u kojoj je jedna jedina osoba. Ona koja sjedi za računalom.

A gdje sam ja? Pogledam u pod, ali ne vidim svoje tijelo, ne vidim noge, ne vidim ruke. Gledam u svim smjerovima. U laboratoriju, osim mog drugog ja koje ljutito tipka na računalu, nema nikoga. Sad potpuno jasno čujem svaki zvuk. Upravo kao da se stvarno nalazim tamo. To je previše čak i za san.

Zaustavljam pogled na velikoj keramičkoj šalici. U trenutku kada sam ju jučer nehotičnom ljutitom kretnjom prevrnula, šalica je pala na pod i razbila se. To bi se trebalo dogoditi za nekoliko trenutaka pomislim i poželim je pomaknuti izvan dohvata svoje ruke.

Prizor se opet munjevito promijenio. Gledam u šalicu s odstojanja dostatnog za dodir rukom, kad ju je vanjska strana šake mog drugog ja gurnula preko ruba stola. Zvuk loma keramike ispunio je prostoriju, a potom je uslijedila već poznata psovka.

Kako sam uspjela promijeniti položaj?

Ogledam se po prostoriji i pogled zaustavim na metli u kutu iza vrata. Već sljedeći trenutak vidim metlu iz neposredne blizine.

Izgleda da točku gledišta mogu mijenjati jednostavnim fokusiranjem na novu točku u prostoru.

Moj mozak munjevito analizira novu situaciju. Pogled mi odluta na drugu stranu prostorije do lonca s kaktusom na klupici prozora. Bingo!

Promatram svoj omiljeni kaktus iz neposredne blizine.

To je stvarno cool! Sljedećih nekoliko minuta šećem se po labosu puštajući svoje drugo ja čistiti nered. Znam kako se osjeća. Jučer dok sam ja čistila taj isti nered osjećala sam isto – jednostavno nisam imala srca ostaviti ga čistačici. No, zanimljivo mi je gledati sebe kako obavljam taj posao iz različitih kutova. Smiješno mi je kako mi konjski rep pada preko obraza svaki puta kada se sagnem i kako svaki puta odmahujem glavom kada ga prebacujem na drugu stranu. Morat ću frizeru – definitivno.

Pomisao na zgodnog frizera trajala je djelić vremena više od onoga što bi nazvali uobičajenim. Prizor se potpuno promijenio i sada sam u sredini poznatog frizerskog salona imajući u vidnom polju poznatog muškarca koji se upravo priprema za novi radni dan.

Pa to je izvan razuma! Salon je na drugom kraju grada, od predgrađa je potrebno najmanje sat vožnje podzemnom željeznicom, a putovanje autom u ovo doba dana trajalo bi cijelu vječnost.

Veliki digitalni zidni sat pokazuje 10:22:18. Ispod njega nešto sitnije piše 10th MAR 2016. To je danas! Upravo sad! Prizor iz labosa dogodio se jučer prije podne. Vremenska razlika je oko 24 sata!

Znači li to da se mogu kretati i kroz vrijeme?

OK! Želim biti u svom labosu u trenutku kada sam prvi puta snimila svjetlosnu kuglu, 24.03.2014. prije podne u 11:09 sati. Sjećam se da me je vrijeme asociralo na citat iz Evanđelja po Luki: Tražite i naći ćete.

U mislima vizualiziram prizor prvog očitovanja svjetlosne kugle.

Pun pogodak!

Opet sam u svom malom labosu. Gledam sebe kako pružam ruku prema prekidaču i zastajkujem u trenutku kada na monitoru ugledam svjetlosnu kuglu. Isključujem i ponovno uključujem prekidač. Točno tako se dogodilo. Nema nikakve sumnje.

Ovo me potiče na dalje istraživanje! Savršeno izvedena koryo forma na taekwondo treningu u prošli petak prva mi ispuni sjećanje. Prizor koji sam očekivala, borilačka dvorana sportskog centra i trener ispred mene.

– Ba–ro! – jasno čujem naredbu trenera. Gledam u sebe i trenera s ruba borilišta. Trener će mi sada prići i čestitati, što izuzetno rijetko čini. Da, upravo kreće prema meni i pruža ruku. Osmijeh od uha do uha veća je nagrada od svih osvojenih trofeja. Nisam bez razloga pomislila na taj trenutak svog velikog osobnog uspjeha. Od kako sam se prestala natjecati u kyorugi borbama forme su mi postajale sve zanimljivije.

Dakle, mogu se kretati kroz prostor i vrijeme, dovoljno mi je samo usmjeriti misli. No, mogu li otići u budućnost?

Osjetim kako mi tijelo trne, ako je to uopće bilo moguće u tom bestjelesnom stanju.

Čitavu vječnost pokušavam skočiti u budućnost na sve načine koji mi padaju na pamet. Bez uspjeha.

Za danas je dosta. Već sam umorna od toga i više nemam ideja. Nastavim li s ovime, još ću poludjeti. Ako već nisam.

Želim se vratiti u svoj prostor i svoje vrijeme.

Prizor se opet promijenio. Stojim u svom labosu između zavojnica. Izlazim iz središta pokusa i prilazim računalu. Isključujem napajanje i govorim u diktafon:

– Kraj pokusa. Napustila sam točku dodira i isključila napajanje zavojnica u 10:22:26....

Očitavanje vremena s velikog zidnog sata ostavlja me bez teksta. Ako odbijem ovih nekoliko sekundi koliko mi je trebalo za proći od zavojnica do računala, sve ovo što sam proživjela događalo se izvan vremena.

*****

Ako vam se svidjelo upravo pročitano poglavlje - nagradite ga klikom na zvjezdicu (Vote) - desno iznad naslova poglavlja.

Ako imate komentar - a svaki komentar je uvijek dobrodošao - iskoristite polje koje je wattpad velikodušno ponudio ispod ovog teksta.

Hvala :)

Tata Tomy :)

*****