Spašena ✅

Prolog

Vremenska prognoza je bila točna.

Sunce prži svom svojom silinom i ne pokazuje namjeru da odustane. Živa se penje po termometru koji stoji ispred vrata i ostavlja dojam da će uskoro probiti gornju granicu.

One ptičice što su jutros bile po granama i veselo pjevušile, rekla bi da su pocrkale u međuvremenu.

Inače posao koji mi je najmrži,
pranje suđa, ovaj puta obavljam s guštom dok mi hladna voda klizi rukama i hladi me do nožnih prstiju. Dođe mi da zagnjurim glavu pod pipu od muke.

"Oh I svear to you.." začujem melodiju svoga mobitela i prekidam započeto s veseljem.

"Halo?"
"Što?"
"O bože dragi!"

Pada mi mobitel na pod i ja skupa s njim.

"Sandra...dogodila se nesreća.." vrti mi se u glavi od tih riječi. Izljećem na terasu i pokušavam uhvatiti dah dok teko dišem.

"Sandra...ne znam da li će preživjeti" trese me šok dok slušam odzvanjanje zvukova sirene hitne pomoći kroz ulicu.

Slabo mi je ali krećem se niz ulicu. Nose me noge koje ne osjećam kao svoje. Gura me strah i nevjerica u izrečeno. Odbijam pomisliti na najgore.

Trčim....čini se mjesecima...dok mi šum u ušima potvrđuje divljanje pritiska koji se u meni odvija. Tri ulice dalje vidim grupu ljudi i onu hitnu pomoć od maloprije.

Vidim njegov motor i veliku mrlju.

Krv!

Hvatam se rukama za glavu. Srce mi udara takvom silinom i prijeti mi iskočiti iz grudi. Osjećam se kao da levitiram između neba i zemlje.

"Stani Sandra!" Zaustavlja me Dante.

"Želim ga vidjeti! Želim k njemu!" Odgurujem se od Dantea s nadom da ću doći do njega.

"Ne dam ti ići blizu. Ne želiš to vidjeti. Stavili su ga sada u hitnu."

Nije dobro izgovorio opet začujem zvuk sirena i gledam vozilo hitne pomoći kako daje gas i odlazi.

"Kako se to dogodilo?" Plačem i grlim Dantea. Dok me miluje po kosi i ušuškava. Goleme knedle mi stoje u grlu i prijete da se ugušim vlastitim bolom.

"Sjekao je zavoj vjerojatno. Ali imao je kacigu."

"Od kada on ima kacigu?" Pitam s nevjericom jer znam da je nikada ne stavlja.

"Jutros ju je kupio. Kao da je znao da će se nešto dogoditi... Hajde smiri se. Ne možemo ništa sada."

"Idemo u bolnicu za njima!" Dotrči do nas zadihani Ivor s ključevima u rukama i vuče nas dok stojimo izbezumljeni.

Bacim pogled prema mjestu događaja i gledam u Danicu i Davora. Danicu drži liječnik i daje joj injekciju za smirenje. Potoci joj se slijevaju licem, dok gleda za vozilom koje odvozi njena sina jedinca.

"Hajde Sandra, saberi se. Na nama je da budemo podrška njegovim starcima. Izvući će se taj tvrdoglavi magarac. "

Počnem plakati još jače i molim Boga da se oporavi. Zamišljam taj osmjeh anđela koji nas dočekuje na ulasku u bolničku sobu.

"Ptičice jesi docvrkutala do mene?"  Zamišljam da mi dobacuje dok mu ulijećem u zagrljaj.

Zamišljam kako se smije dok mu govorimo da nas je dobro uplašio. Razmišljam što mu pokloniti kao dar za brzi oporavak.

Možda novu kacigu, jer tu ljubav nosi i u grob. Pomislim i naježim se.

Još jednom se u sebi pomolim Bogu da mi ga čuva i da ga ne uzima k sebi. Dižem glavu i u sebi vičem na njega.

"Hajde, bori se! Borac si od rođenja, nemoj da se sada predaješ! Odbijam povjerovati u išta drugačije!"

Kao da će ga moj unutarnji nemir ozdraviti.

Imaš ti dosta anđela Bože!

Nama ostavi našega.