Spašena ✅

Početak

"Sandraa!?!"

"Da mama?!"

"Jesi spremna? Krećem za 5 minuta. S tobom ili bez tebe!"

"Čekaj me!! Idem!!" vičem dok držim četkicu za zube u ustima s jednom rukom, a drugom silujem dezić koji je na izmaku snaga.

Spotaknem se i iskoči mi četkica iz usta i skoči baš na moju svježe ispeglanu košulju.

"A kvragu!!"

"Sandra jesi meni rekla nešto?!?" Viče moja majka kao da sam gluha i stvara mi još veću nervozu.

"Nisam!!" Kreštim bijesno a znam da žena nije ništa kriva.

"Ja idem!" Čujem lupanje vratima i zveckanje njenih potpetica.

Skidam prljavu košulju i na sebe navlačim običnu bijelu majicu. Zurim u ogledalo i vidim običnu curu koja je na svoj prvi pravi radni dan htjela izgledati možda ne, obično...za promjenu.

Sjurim se niz stepenice i čujem kako je stara upalila auto i ubacuje u rikverc. Trčim kao manijak i skačem na haubu.

"STANI!!!" Raširim joj se na autu i izgledam kao idiot s manjkom dasaka u glavi.

Glava susjede Zorice povuče se iza zavjese dok ju odaje samo lagano drmusanje.

"Hajde upadaj! Uvijek moraš susjedima organizirat predstavu!?!"

"Ionako im je dosadno, drago mi je da im služim za zabavu. I ne mijenjaj temu, ti bi zbilja otišla bez mene?"

Buljim u svoju staru i njeno ignoriranje mog pitanja daje mi potvrdan odgovor.

"Kad završiš zovi tatu, ja moram nešto obaviti nakon posla."

"Mhm, nisam ni mislila da bi došla po mene." promrmljam si u bradu.

"Što si rekla?" pita me dok popravlja ruž jednom rukom, drugom drži volan. S jednim okom na cesti, a drugim u ogledalu.

Stvarno imam svestranu majku. Mislim si dok mi se oči vrte kao oni štakorčići u kolutu za trčanje .

Žao mi je da nisam barem malo elegancije pokupila od nje. Možda se i to da popraviti. Jednog dana.

"Ispadaj!"

"A jesi šofer, nema te država!"

" Bok!"

Iskipa me kao tuđe zlo i nabije gas da se ja valjda nebi predomislila i vratila u auto. Pogledam oko sebe i osjećam se kao izbjeglica. Prvi puta došla i ne znam kamo idem.

Buljim u dva ogromna silosa i mislim si koga vraga ja tu radim. Kako ću se snaći. Mrzim nove sredine, ali stvarno mi treba ovaj posao. Nemam izbora. Neće me starci finacirati do penzije.

Mogu si gurnut u dupe svoju diplomu iz komunikologije. Koji me vrag uopće natjerao da to završim.

I tako ja zakoračim u zgradu između ta dva silosa kao u neku pećinu. Prolazim mimo radnika u radnim odijelima i mrmljma sama sebi "Dobar dan!" u bradu.

Osjećam se glupo dok zure u mene s razlogom. Znam što vide - prosječnu mladu curu koja je pala iz neba pa u njihovu halu i još priča sama sa sobom dok, nadam se, graciozno korača.

Da se razumijemo, niti ispadam kulturna jer pozdravljam, niti imam g od gracioznog hoda. Nataknula sam neke polu štikle i nabadam u njima kao jelen po livadi.

"Gospođice, trebate nešto?" zaustavi me stariji čovjek.

"Pa zapravo da, danas mi je prvi radni dan i trebala bih gospođu Petrić. Rekla mi je da će biti tu."