Spašena ✅

Prilika

Bol u glavi pulsira dok pokušavam otvoriti oči. Zabljesne me svjetlost zidova i nepoznat razmještaj sobe. Preplavi me val panike dok nisam pomno razgledala gdje sam. Ok, u bolnici sam, to mi je jasno. Ali tko, kako? Jao roditelji će me ubiti ako doznaju.

Gurnem glavu u dlanove dok mi se suze slijevaju licem. Kad ovo prođe ne smijem si dopustiti ove greške. Trebam bolje paziti od koga uzimam robu. To definitivno!

Ogledam se oko sebe i pogled mi padne na gumb kraj kreveta. Dvoumim se da li ga stisnuti i obavijestiti sestre da sam budna ili ostati pritajena jer ne znam dali me netko vani čeka.

Stišćem gumb, pa neka sve i ode k vragu. Kako bude,bude. Moram izaći. Naslanjam se natrag na krevet jer mi je užasno loše i sva se tresem. Boli me želudac i povraća mi se. Treba mi nova doza čim prije.

Začujem ubrzane korake koji odzvanjaju hodnikom ispred sobe. Bivaju sve glasniji i pred mojim vratima se zaustavljaju.

Otvaranje vrata me trzne i još me više oblije hladan znoj.

"Dobar dan Sandra, vidim da ste se probudili. Kako se osjećate?" Pita me doktor koji je, pa rekla bih, starosti kao moj otac. Prosjede kose, vitka tijela s nekom notom grubosti u sebi.

"Dobro, hvala na pitanju. Kada mogu ići?" Brzo pitam jer ne moram ništa više znati. Znam ja dobro zašto sam tu gdje jesam. Samo si sada razmišljam kako sam tu došla.

"Što se toga tiče moramo porazgovarati." Sjeda na krevet i uzima svoju svjetiljku i bliješti mi u oči. Čas jedno oko čas drugo.

"Mislim da ne moramo. Ako je to sve ja sada idem. Na vlastitu odgovornost." Odbrusim mu i krenem prema ormaru nadajući se da mi je tu roba jer sam trenutno u bolničkoj pidjami. Ne sijećam se uopće svog dolaska. Znam samo da nisam sama došla.

"Ne možete ići." Kaže mi, a ja se zaledim u mjestu.

"Kako to mislite da ne mogu ići?" Pitam ga drhtavo i gubim svu svoju jačinu koju sam skupila da bi odglumila da mi je dobro.

"Treba vam liječenje Sandra. I imate sreće da sam ja trenutno Vaš liječnik. Kako sam jednom prisegnuo da ću pomagati ljudima, toga se i držim. Pomoći ću i Vama."

"Mogu si ja sama pomoći!" Odvraćam mu. "Uz dužno poštovanje, vi ste mi nitko i ništa. Pomogli ste mi. Ja sam dobro, vi sretni, ja idem."

"Ako kročite nogom van iz ove sobe, kunem Vam se da imam policiju na brzom biranju, a ono što sam kod Vas našao, vjerujem da bi vam oduzelo najljepše godine života u zatvoru." Govori mi i iz svoje kute izvlači paket od skoro pola kilograma bijelog praha koji mi je jako poznat.

"Negirat ću!" Vičem na njega.

"Imam svjedoke, a i dovoljan je dokaz vaša krv i trenutno stanje. Tu ste već dva dana, sutra će vam kriza još jače doći do izražaja."

"Prokleti da ste!!!" Slamam se i suze mi padaju niz lice.
"Što da kažem roditeljima?!?" Još jače me stvarnost gađa u glavu i u ovom trenu se molim da se probudim uz ove noćne more.

"Što se njih tiče, već su dobili pismo u kojima ih obavještavaš da si otišla na odmor s novim dečkom, preispitati život i osjećaje te neka ne brinu."

"Vi niste normalni!!! Psihopatu jedan ludi!!!AAAAAA!!" Uzimam jastuke s kreveta i bacam ih na njega, sa strane, lete svuda. Razbijam lampu s noćnog ormarića, kao i čašu s vodom koja se lomi u tisuće komadića...baš kao i moj život.

"Na žalost to vam ništa ne će pomoći. Da vas roditelji i budu tražili, sigurno vas ne će tražiti negdje u nekoj ustanovi za odvikavanje...Do sutra Sandra!" Kimne glavom i lagano odšeta iz sobe dok ja bijesna ostajem unutra.

Želudac mi se penje u grlo te trčim prema wc-u ispovraćati nešto..a očito ničeg nema.

Legnem na krevet i zatvorim oči. Bože..nemam izbora..daj mi snage.

Nakon duge, neprospavane noći, dolazi još teže jutro. Nemoć u mojim mišićima, grč u mom trbuh te bol u svim kostima ne daju mi misliti. Slamaju me i trgaju. Znam što bi mi bilo od pomoći, ali isto znam da dobiti ne ću.

Ulazi sestra u sobu s otužnim osmjehom na licu. Da li me žali ili mi se smije? Teško je procijeniti.

"Danas vas premještaju." Tiho mi kaže gledajući u skoro cijelu infuziju koja se sada već dobrano osušila na podu, a ne u mojoj krvi.

Počisti nered koji sam sinoć napravila i ode. Zatvarajću vrata, upućuje mi r
riječi koje me natjeraju na razmišljanje tek mjesecima kasnije.

"Sandra, pomozi si sama jer ti nitko drugi pomoći ne će."