Spašena ✅

Epilog

"Saaandraa!!" -zove me majka. Znači kad smo skupa u kući samo nju možete čuti sa time svojime "Sandra ovo, Sandra ono..."

"Daa?" Derem se i ja, možda malo preglasno ali sam iznervirana.

"Imaš posjetu!"- hm, ne znam tko bi mogao biti. Od kada sam se vratila nije da mi baš ekupa dolazi u kuću...kao nekada...

Spustim se stepenicama i na vratima ugledam Maju.

"Gospođa kaže da te pozna?" Kaže majka upitno.

"Da znamo se." Odgovaram joj.

"Ok mala, odem na posao, uživaj. Doviđenja!" Odmahne rukom i projuri kroz vrata lupkajući svojim potpeticama i ostavljajući oblak parfema iza sebe.

"Majo ima neki razlog zašto si tu?"

"Inače bih ti rekla da nema, jer te volim vidjet kad god. Ali danas sam došla s razlogom."

"Uđi, nemoj stajati na vratima, susjeda će zvati policiju ako vidi da razgovaram sa strancem." Osmijehnem joj se i vidim da joj je malo laknulo.

"Mogi te ponuditi s nečime?" Pitam ju.

"Može čaša vode, hvala ti. Jedva sam te našla. Išla sam pješke, da malo povratim kondiciju, nešto sam se ulijenila u zadnje vrijeme."

"Zašto si tu?" Pitam ju direktno.

"Za početak sam ti se htjela ispričati. Želim da znaš da ja u početku nisam znala pozadinu priče. Bila si samo pacijentica moga muža koja je prolazila teško razdoblje. Učinila si mi se tako dragom i samom i htjela sam ti pružiti ruku utjehe. Zavoljela sam te čim smo srknule prvu kavu."

"Hvala.."

"To se ne hvali zlato, to je istina. Nego nakon nekog vremena načula sam Arsena i Davida kako razgovaraju o tebi, taj dan sam ih natjerala da mi kažu o čemu se radi ali morala sam zauzvrat obećati da ti neću ništa govoriti. Arsen je redovito ispitivao o tebi ali te nije htio vidjeti dok ne ozdraviš i dok se ne vratiš u normalu. Bojao se da ćeš ga odbaciti.. Draga moja, moj sin te voli i stalo mu je do tebe. "

Pogledam u stranu i opet mi niz lice klizne suza izdajica.

"Daj mu šansu. I inače svakim danom pred večer odlazi na vaše mjesto..ne znam koje je, ali pretpostavljam da ti znaš." Namigne mi i ustane sa stolice.

"Idem sada, rekla sam ti što sam mislila. Kada budeš spremna navrati kod nas. Uvijek si dobrodošla. Davide te voli ko kćer."

"Bili ste preuvjerljivi ovo vrijeme da bi mislila drugačije. Volim i ja vas ali mi treba malo vremena."

Zagrlimo se i mahnem joj dok odlazi.

...i tako ja cijeli dan vrtim njene riječi po glavi i pred večer se uputim na splav...

Cijeli dan sam u predinfarktnom stanju jer sam odlučila da ću ga ići pronaći čim je Maja izgovorila te riječi.

Približavam se našem starom mjestu i ugledam motor...Njegov je....

U želudcu mi je čudan osjećaj. Nervoza i neko uzbuđenje. Hodam po mostiću do splava kao da lebdim. Ne osjećam noge koje me vode k njemu. Ljuljuškanje mostića mi budi uspomene.

Okrenut mi je leđima i ne znam da li je vidio da dolazim. Zastanem na tren da mu se divim. Velika čvrsta leđa i jaki vrat. Odaju muževnost koju posjeduje. Tamna razbarušena kosa mami prste da se nađu u njoj i da je povuku. Iz svake pore mu izbija ono nešto što mene privlači. Hipnotizirana njime lagano se približavam i sjedam kraj njega.

"Došla si..." pogleda me sa žarom u očima.

"Možda je došlo i naše vrijeme." Kažem mu tiho. Strahujući od njegove reakcije.

"Naše vrijeme nije nikada ni prestalo "

Približi mi se lagano i dotakne moje usne svojima. Osjećaj koji me taj tren pogodi je osjećaj koji se osjeti jednom u životu. Kad ga osjetiš znaš da je to za cijeli život.

Pripadam mu u potpunosti.