Spašena ✅

Broj

Mjesec mi je proletio a da trepnula nisam. Na poslu sam se uspjela s nekima povezati, s Arsenom nisam.

"Zmijo kad završiš dođi zapaliti samnom." Zove me Andrej na ćik pauzu. Andrej je jedan od kolega i super se slažemo. Do mjere da mi se nabacuje od kad sam došla.

Jednom smo zabrijali. Nisam ništa osjetila kod poljupca, a mislim da nije ni on. Bila je to neuspjela proba. Nema tu kemije.

"Mogao si prije zvati, neda mi se više."

"Mogla si ti."

"Dovuci si onu kutiju pa sjedni."

"Dovuci si ju ti ljenguzo!"

"Mama ti ljenguza!"

"Nabijem te! Kaj je s tobom i Arsenom?"

" Kaj bi bilo s nama? Ne kužim kakvo je to pitanje?"

"Pa vidim da si stalno nadrkana na njega. Tolko te živcira?"

"Ja njega živciram, ne on mene."

"Ha ha zmijice nemaš ti pojma!"

Pogledam ga začuđeno i čekam da me uputi u situaciju. Pobudio mi je interes, ali ipak ne želim previše pitati.

"Arsen je zaljubljen  u tebe do bola."

"Buaha kha kha kha kha" Zakašljala sam se dimom cigarete, suze mi oči, mlataram rukama a Andrej me klopa po leđima.

"Jebote prestani više, izbit ćeš mi pluća!"

"Pa neću da krepaš u mojoj prisutnosti."

"Ne seri, sva sreća da ti lopata nije pri ruci bila. S njom bi me po leđima tukao!"

"Možda. Haha, nisi mi odgovorila na pitanje. Šta kažeš na Arsena?"

"Ne znam šta bih ti uopće rekla."

"Ovo ti je njegov broj pa mu se javi ako se odlučiš. Netko treba probiti led."

Istrese mi u facu a mene ostavi šokiranu. Arsen da je zaljubljen u mene? Ja da bih bila s njim? Nema jebene šanse!!

Dan mi se lijeno provuče i na samom izlasku iz garderobe pogledam niz stepenice i ugledam Arsena. Omakne mi se noga i stropoštam se od vrha do dna na guzici. Podignem pogled i gledaju me te duboke crne oči.

"Jesi dobro?"

"Jesam.Hvala na pitanju."

"Boli li te nešto? "

"Ne. Barem mislim da ne za sada."
Ustanem i štrecne me bol u zglobu. Krenem šepati do izlaza. Već se skupila grupa ljudi i da me ne boli dignula bih nos i ponosno izišla. Ovako hodam sa svojom sramotom pod ruku.

"Dođi pomoći ću ti."

"Ne trebaš, mogu sama!"

"To nije bilo pitanje."

Arsen me podigne u svoje naručje i krene van. Zaboravljam na bol jer mi njegov miris dolazi poput analgetika. Zaboravljam gdje sam i ignoriram sve oko sebe. Sram me svoje šeprtljavosti a opet tako mi je ugodno u njegovu naručju.

"Odvest ću te u bolnicu."

"Nema šanse. Nije ništa strašno i nije prvi puta."

"Onda te vozim doma jer sama ne možeš."

"E pa na to se već ne mogu buniti!" Osmijehnem mu se i gledam ga drugačijim očima. Crv kojeg mi je Andrej servirao kopa mi po mozgu.

Zavalim se u sjedište njegova BMW-a i prožme me divan osjećaj. Sjedim kraj njega i zabrijavam si da sam mu cura. Točno mi dođe da si šamar odvalim!!

"Jesi sigurna da ti ne treba doktor?" Pita me nježno i jednostavno ne vjerujem da me to pita onaj bahati i prepotentni tip kojeg sam upoznala.

"Sigurna sam. Ne zamaraj se sa mnom." Stegne jače volan i zaškrguta zubima.

"Kako da se ne zamaram?" Promrmlja.

"Što si rekao?"

"Ništa."

"Tu mi je kuća."

"Čekaj sekundu." Parkira se, istrči van iz auta, obiđe ga i otvori mi vrata. Pridrži me te pomogne da se dogegam kući. Zastanem na pragu i okrenem se prema njemu kako bi mu zahvalila.

Sretnem se opet s tim njegovim tamnim očima koje sada izgledaju poput oluje. Zamagljene i divlje. Kroz mene prostruji nalet emocija. Protrljam nogu uz nogu jer me trese bljesak požude. Trenutak traje i traje. Dobivam dojam da i on osjeća tu energiju što struji između nas.

"Idem." Okrene se i ode.

"Hvala!" Promucam jer mi je oduzeta sposobnost govora. Da sam još sekundu duže bila kraj njega, poljubila bih ga. Možda i bolje da je otišao. Barem se ne kajem za učinjeno.

"Sandra! Što je bilo?" Pita me majka dok gleda za autom koji se udaljava.

"Ništa nije bilo." Odgovaram joj, a sve je bilo.

Nisam dečka imala godinama i sad me paraju osjećaji koji se bude. Nisam ih bila niti svjesna.

"Zašto šepaš?"

"Došlo mi!" Zakolutam očima i odlučim javiti porukom šefici da ostajem sutra i preksutra na bolovanju.

Pred večer ležim u krevetu i mislim o njemu. Imam njegov broj!

-Što se radi ljepotanu? Ne odolim porivu i pošaljem prokletu poruku. Prođe minuta, dvije, tri.

Skočim s kreveta i proklinjem samu sebe jer sam zaboravila na nogu.

"Sandra ne psuj!!"

Viče moja majka odozdo dok mi oči rade trostruki salto.

Zvuk poruke me prene i bacam se na krevet. Jebeš nogu!

-Ovisi tko pita?

-Netko kome je dosadno. Otipkam na brzinu i opet ispadam glupa jer sam tako brza.

Čekam odgovor opet....

-Dođi kod mene pa ti neće biti :)

Oh tako bi rado i otišla. Zamišljam te jake ruke kako me miluju i lagano klize po mome tijelu.

-Što bi radili? Tipkam s osmijehom na usnama.

-Svidjelo bi ti se :)

-Kako znaš da bi se ja tebi svidjela? Opet me kopa crvić sumnje. Nisam pametna.

-Znam da bi. Volim žene koje uzmu stvar u svoje ruke.

-Ja ne uzimam "stvari" u svoje ruke :)

-Stavio bih ti ja gdje bi htjela. Zamišljam kako mi te jake ruke miluju klitoris dok svojom kitom cilja na moj vlažan otvor.

-Znaš li tko sam? Pitam a odgovora nema. Nestrpljivo šepuckam po sobi i grickam prste.  Napalila sam se na tih par poruka i ne želim ga navlačiti. Želim da zna tko sam. Kako god to završilo.

-ŽELIŠ LI DA ZNAM?

Pokušam ostati na zemlji i ne dozvoliti da se uvučem u tu igru koju sam sama započela.

-Da...ako ćemo nastaviti ovo dopisivanje. Odgovaram pa što bude.