Spašena ✅

Sve je novo

Vrijeme je proletjelo. Godina dana je iza mene. S tom godinom, ne samo da sam izgubila vrijeme, nego i onu staru sebe. Onu lošu sebe.

Zahvaljujem svaki dan Bogu što mi je poslao mog tajnovitog spasitelja koji me je onog kobnog dana doveo u bolnicu. Zahvaljujem i na doktoru koji me spasio od same sebe.

Godinu dana sam starija a desetljećima zrelija. Danas je dan kada izlazim van iz ove ustanove. Više slobodu ne smatram slobodom, smatram je novim početkom koji mi je dan.

Strah me reakcije mojih roditelja kad se vratim. Što li će pomisliti. Hoće li me uopće primiti natrag.

Sto pitanja mi se vrzma glavom, a odgovore ne očekujem.

"Jesi li spremna Sandra?" Upita me David, moj prije svega prijatelj a onda doktor.

"Strah me." Priznajem mu. Obgrlim se rukama i zagledam se u vrata ispred sebe. "Strah me što me vani čeka."

"Vjerujem da se nije puno toga promjenilo." Blago mi se osmijehne i pruža mi papire.

"Slobodna si draga, znaš da na mene uvijek možeš računati i ovaj odlazak ne smatraj zbogom. Već drugi tjedan te Maja i ja očekujemo na večeri kod nas. Maju će zasigurno zanimati kako je tjedan prošao."

Maja je Davidova supruga i moja nova prijateljica. Nekoliko puta tjedno me posjećivala i davala mi nadu kad sam pala u depresiju. Obožavam je kao i Davida. Bili su mi kao roditelji u ovom teškom periodu.

Otvara mi vrata i zaželi mi sretan put.

"Hvala ti na svemu i nemoj misliti da si me se riješio ovime!" Viknem i odlazim.

"Nikada!" začujem njegov odgovor iz daljine.

Dok se približavam kući svojih roditelja, vrtim u glavi svoj prošli život. Da mogu, izbrisala bih sve.
Sve osim Arsena. Ostao je moja tiha patnja, moja otvorena rana koju kad dodirnem, krvari.

Odbacila sam ga kad mi je bilo najpotrebnije da netko stane uz mene. Ja sam zatvorila sva svoja vrata i prozore i okrenula se nekom drugom svijetu. Svijetu koji me uništio.

Progutam suze koje naviru i pokucam na vrata svojih roditelja. Nitko se ne javlja. Otvaram lagano vrata i ulazim.

"Iznenađenje!!" Glasni povici me ukopaju i mjestu. Ispred mene stoje moji roditelji, moji prijatelji, sestrične i bratić. Teta, tetak, ujak i ujna.

Oči dobro da mi ne ispadnu iz glave. "Koji kurac?" Mislim si. Od svega što sam očekivala ovo nije bilo niti u jednoj verziji.

"Sandra! Napokon te vidimo" viče moj otac i grli me. Majka šalje neku leteću pusu u svom stilu da ne razmaže šminku, sastrične skaču na mene dok ostali stoje u redu.

"Kako si putovala?" "Promijenila si se, odgovarao ti je drugi zrak" "Gdje si ostavila dečka?" "Ostaješ li sada tu ili opet putuješ nekamo?" Pitanja, pitanja i pitanja. Ne znam kako da uopće odgovorim na sve to.

"Po pismima koja nam je slala rekla bih da joj je bilo više nego odlično!" Dobacuje moja majka.

"Da bilo mi je, ali ste mi svi jako nedostajali tako da sam se vratila za stalno. Sada su mi se otvorili neki novi vidici i težim novim ciljevima." Odgovaram s osmjehom i nastavljam igrati igru dok se u glavi pitam o kakvim se pismima radi.

"Kada ćemo mi upoznati tog tvoga gospodina misterioznog?" Pita me ujak.

"Pa recimo kad za to dođe vrijeme." Ili jednostavno nikad ali ne izgovaram to.

"Recite vi meni što sam ja propustila u ovih godinu dana?" Pitam ih i saznajem hrpu stvari. Od jako važnih, tipa sestrična Ivana se udaje za dva mjeseca jer je trudna, do totalno nebitnih tipa ujak je kupio dvije lijeve cipele iako bi mu te dvije lijeve možda bolje i stajale.

Zabava i veselje se razvlači do dugo u noć. Sva postavljena pitanja nekako vješto izbjegavam i slušam majku kako odgovara umjesto mene. Jer je ona to sve pročitala i zaključila iz mojih vrajžjih pisama o kojima ja nemam jebenog pojma.

Novi dan me izvlači iz kreveta. S osmjehom na licu odlučim se počastiti jednim dobrim šopingom. Lokalni centar mi je prvi na redu.

Ulazeći u taj žamor, hvata me čudan osjećaj. Već dugo nisam bila okružena tolikom masom ljudi. Osjećam se kao da ostajem bez zraka. Odlučim ipak neki drugi dan ispuniti svoj naum do kraja, te se kao uplašena zvijer trčećim korakom zaputim prema izlaznim vratima.

Ne gledajući kuda hodam, zabijam se u stijenu ispred sebe. Dižem pogled i upravo ono što vidim mi uljepša dan.

"Sandra." Sklizne mu moje ime s usana.

"Arsene.." zagledam se u te tamne oči. Ne mogu iz njih iščitati da li mu je drago što smo se sreli ili ne. Ipak sam ga ostavila kao zadnje smeće.

"Promijenila si se." Donese zaključak. I jesam. Izgledam zdravo za početak, obojila sam i skratila kosu i vratio mi se onaj izgubljeni sjaj u očima.

"Nadam se na dobro" osmijehnem mu se. Nešto mi zatitra u grudima. Osjećaj koji dugo nisam osjetila. Još uvijek me sve vuče njemu.

"Naravno" namigne mi i lagano odšeta od mene.

"Hej!" Viknem za njime. "Nisi ni ti loš" osmijehnem se sama sebi i pobjegnem s lica mjesta jer se bojim čuti njegov odgovor.

Idem kući s ciljem da pronađem ta famozna pisma. Ako ništa da sam upućena u svoje daljnje laži. I svakako moram nazvati Davida jer samo on može stajati iza toga.

"Sandra!" Začujem glas svoje stare prijateljice. "To si zbilja ti."

"Jesam, vratila sam se."

"Čista si?" Upita me tiho.

"Jesam."

"Hajde dođi da sjednemo i popijemo piće. Htjela bih malo razgovarati s tobom."

"Bilo bi mi drago." U nekoj neugodnoj tišini odemo do kafića. Ne znam što će me pitati. Ne znam kako se osjeća jer sam realno povrijedila i nju. Odbijala sam ju od sebe kako bih ju zaštitila. Nisam htjela povesti svojim putem još jednu nevinu osobu.

Otvaram vrata kafića i puštam je da uđe prva. Sreća pa smo ušle u kafić gdje skoro pa nema nikoga a glazba je neka umirujuća te stvara ugodnu i toplu atmosferu.

"Vidim vratila si se.Vidim da ti je bijeg godio. Šta, zaboravila si na sve pa si se sada vratila da nas opet vučeš za nos."

"Nije tako kako misliš" tiho joj kažem.

"Kako ti znaš što ja mislim? Ionako me nikad nisi tražila mišljenje." Odgovori mi gledajući u zid iza mene.

"Žao mi je. Promijenila sam se. Prošla sam pakao. Kad mi je trebala podrška nisam imala ničiju. A sama nisam bila svjesna da je trebam od nekoga zatražiti. " Erika me prima za ruku i daje mi neku utjehu

"Koliko si ti kriva i ja sam. Od sebe nisam vidjela tebe. Nadam se da mozemo nastaviti dalje. Nedostajala si mi sve ovo vrijeme."

"I ti meni draga." Zagrlimo se i kreću suze. Suze tuge i sreće. Oplakujemo prošlost i slavimo budućnost.