Spašena ✅

Ponovno rođen

"Ostani večeras." Kažem joj i sve u meni vrišti da ostane. Nije kao ostale, posebna je. Barem meni je drugačija.

"Žao mi je, ne mogu. " ošamari me riječima

"Zašto ne bi mogla?"

"Imam svoje razloge. "

Okrenem joj leđa i zagledam se kroz prozor. Zar sam postao plačipička da me pogađa ta njena izjava?

"Van!! Odlazi i ne vraćaj se! I požuri jer ima neka druga koja nema svoje razloge protiv ostajanja u mom krevetu. Zlato nisi ti jedina."

Pogodi me bijes u trenu te krene poput lave iz mojih usta, bujica riječi koja nezaustavljivo proždire sve ispred sebe. Za kraj joj se podrugljivo nasmijem, uzmem mobitel i nazovem Evana praveći se da razgovaram s nekom ženskom.

"Hej mala, ipak su mi se promijenili planovi." kažem u slušalicu dok s druge strane čujem grubo :"koji kurac??"

Izlazna vrata se zatvaraju tiho bez ikakve naznake da sam je povrijedio. Koliko mi je žao što nisam od nje izvukao nikakvu reakciju toliko mi je drago što sam barem malo sačuvao svoje dostojanstvo. Znam seronja sam ali nju je teško ne zavoljeti. Zavoljeti? Da...očito je do toga došlo.

Trgam sve sa sebe da skinem njen miris. Skidam posteljinu i bacam u smeće. Ne želim ju, prokleta da je!!!! Vičem kao luđak po stanu. Gušim se u sebi. Zidovi me pritišću i nestaje mi zraka. Stvaram kaos po sobi i sve bacam. Bacam i cigare i travu i sve pičke materine jer nisam više ovisan o ničemu već samo o njoj.

Oblačim na sebe trenirku i trčim van. Trčim uzeti zraka i izbaciti gnjev iz sebe. Ili to, ili ću sjesti na motor i završiti tko zna gdje i tko zna u kakvom stanju. To nije ni jedna zaslužila....pa ni ona.

.....

Dvije godine kasnije trčeći putem kojeg već znam žmirećki uočim sjenku pored puta. Ne želeći obraćati pažnju previše jer nemam živaca se zabavljati s pijancima pokušam protrčati mimo. Hladan i jeziv glas koji začujem me zaustavi u pola koraka.

" U pomoć.." stegne me nešto u grudima i vratim se natrag zagledajući malo bolje. Lik žene na podu me ostavi bez zraka kao udarac šake u trbuh.

Teško gutnem i približim se. "Jeste li dobro?" U glavi vrtim broj hitne pomoći, krećem prema džepu da posegnem za mobitelom kojeg nemam kraj sebe. Nikad ga ne nosim na trčanje. "U kurac!" Šapnem za sebe i pokušam vidjeti što napraviti.

Odmaknem kosu nepoznate žene s lica da vidim da li još diše.

Ako sam maloprije ostao bez zraka, sada sam službeno mrtav.

Lik koji vidim pred sobom je ništa više doli unakaženo lice žene koja je pred dvije godine zatvorila vrata svog života ostavivši mene s druge strane. Žene kojoj mogu zahvaliti što sam otvorio oči i počeo brinuti za sebe. Žene koja me momentalno bacila na koljena.

Sada ta ista osoba koja me izdala i napustila bez jebenog opravdanja u velu tajni, treba moju pomoć.

Uzimam je u naručje shvativši da je vidno izmršavila i trčećim korakom idem prema cesti.

"Stanite!!Stanite!!"
Zaustavljam prvi auto koji nailazi, muškarac u srednjim 5o-ima sjedi za volanom i zabezeknuto gleda u prikazu ispred sebe s malaksalim ženskim tijelom u rukama.

"Molim vas, vozite nas na hitnu!Brzo!!" Dodam kako bi mu dao do znanja da je situacija loša.

"Sjedaj dečko i drži curu čvrsto." Muškarac kaže i stisne gas. U tišini smo jurili ulicama bez da mi je postavio i jedno pitanje. Vec u neposrednoj blizini bolnice mi je samo dobacio. "Znam da joj to ti nisi učinio."

"Kako vi to znate?" Pitam ga začuđeno.

"Vidim ti u očima mladiču. A sada hajde požuri." Pogledam ga zahvalno s nekim čudnim osjećajem. Brzo napustim automobil kako sam i ušao u njega.

Utrčavam u bolnici i vičem. "Zovite doktora!! Zovite jebenog doktora isti tren.!! Svi poiskakaše iz ambulanti i potrčaše prema meni. Osjetim neki osjećaj lakoće na rukama a težine u grudima. I dok se pokušavam pribrati od šoka vidim da Sandru smještaju na krevet i vuku je u salu.

Zatvaraju vrata za sobom dok se u meni bori horda pomahnitalih osjećaja. Trljam rukama lice ne vjerujući u sve što se događa. Naslanjam glavu u ruke i pitam se da li sam to mogao spriječiti.

Kako nisam primjetio što se događa. Jebena sebična budala sam. Da nisam gledao samo sebe, vidio bih nju. Dok sam sam tražio pomoć, ona je bila ta kojoj je trebalo pomoći. Da joj nisam pokazao čari droge vjerujem da ne bi do toga došlo.

Izlazim van iz bolnice i nabijam nogom kantu za smeće. Budala!! Jebena budala sam!! Čupam kosu i razmišljam što da radim. Sjedam vani na klupu i zadubim se u misli.

Pogledam veliki natpis HITNI PRIJEM, sjevne mi kroz glavu da i dalje ne znam kako je. Vratim se unutra i čekam...čekam...čekam.

Otvaraju se vrata i izlazi doktor. "Kako je?!?" Pitam ga bolno.
"Bit će u redu." Odgovara mi s nekom osudom u očima. Ne smeta mi, osuđujem se sam jer sam je samo tako pustio.

"Hvala." Okrenem mu leđa i odem kroz vrata ne okrećući se i ne pitajući ništa više. Umro sam i rodio se u istom danu.

Sve je to previše za mene.