Spašena ✅

Bol

Vremenska prognoza je bila točna.

Sunce prži svom svojom silinom i ne pokazuje namjeru da odustane. Živa se penje po termometru koji stoji ispred vrata i ostavlja dojam da će uskoro probiti gornju granicu.

One ptičice što su jutros bile po granama i veselo pjevušile, rekla bi da su pocrkale u međuvremenu.

Inače posao koji mi je najmrži,
pranje suđa, ovaj puta obavljam s guštom dok mi hladna voda klizi rukama i hladi me do nožnih prstiju. Dođe mi da zagnjurim glavu pod pipu od muke.

"Oh I svear to you.." začujem melodiju svoga mobitela i prekidam započeto s veseljem.

"Halo?"
"Što?"
"O bože dragi!"

Pada mi mobitel na pod i ja skupa s njim.

"Sandra...dogodila se nesreća.." vrti mi se u glavi od tih riječi. Izljećem na terasu i pokušavam uhvatiti dah dok teko dišem.

"Sandra...ne znam da li će preživjeti" trese me šok dok slušam odzvanjanje zvukova sirene hitne pomoći kroz ulicu.

Slabo mi je ali krećem se niz ulicu. Nose me noge koje ne osjećam kao svoje. Gura me strah i nevjerica u izrečeno. Odbijam pomisliti na najgore.

Trčim....čini se mjesecima...dok mi šum u ušima potvrđuje divljanje pritiska koji se u meni odvija. Tri ulice dalje vidim grupu ljudi i onu hitnu pomoć od maloprije.

Vidim njegov motor i veliku mrlju.

Krv!

Hvatam se rukama za glavu. Srce mi udara takvom silinom i prijeti mi iskočiti iz grudi. Osjećam se kao da levitiram između neba i zemlje.

"Stani Sandra!" Zaustavlja me Dante.

"Želim ga vidjeti! Želim k njemu!" Odgurujem se od Dantea s nadom da ću doći do njega.

"Ne dam ti ići blizu. Ne želiš to vidjeti. Stavili su ga sada u hitnu."

Nije dobro izgovorio opet začujem zvuk sirena i gledam vozilo hitne pomoći kako daje gas i odlazi.

"Kako se to dogodilo?" Plačem i grlim Dantea. Dok me miluje po kosi i ušuškava. Goleme knedle mi stoje u grlu i prijete da se ugušim vlastitim bolom.

"Sjekao je zavoj vjerojatno. Ali imao je kacigu."

"Od kada on ima kacigu?" Pitam s nevjericom jer znam da je nikada ne stavlja.

"Jutros ju je kupio. Kao da je znao da će se nešto dogoditi... Hajde smiri se. Ne možemo ništa sada."

"Idemo u bolnicu za njima!" Dotrči do nas zadihani Ivor s ključevima u rukama i vuče nas dok stojimo izbezumljeni.

Bacim pogled prema mjestu događaja i gledam u Danicu i Davora. Danicu drži liječnik i daje joj injekciju za smirenje. Potoci joj se slijevaju licem, dok gleda za vozilom koje odvozi njena sina jedinca.

"Hajde Sandra, saberi se. Na nama je da budemo podrška njegovim starcima. Izvući će se taj tvrdoglavi magarac. "

Počnem plakati još jače i molim Boga da se oporavi. Zamišljam taj osmjeh anđela koji nas dočekuje na ulasku u bolničku sobu.

"Ptičice jesi docvrkutala do mene?"  Zamišljam da mi dobacuje dok mu ulijećem u zagrljaj.

Zamišljam kako se smije dok mu govorimo da nas je dobro uplašio. Razmišljam što mu pokloniti kao dar za brzi oporavak.

Možda novu kacigu, jer tu ljubav nosi i u grob. Pomislim i naježim se.

Još jednom se u sebi pomolim Bogu da mi ga čuva i da ga ne uzima k sebi. Dižem glavu i u sebi vičem na njega.

"Hajde, bori se! Borac si od rođenja, nemoj da se sada predaješ! Odbijam povjerovati u išta drugačije!"

Kao da će ga moj unutarnji nemir ozdraviti.

Imaš ti dosta anđela Bože!

Nama ostavi našega.

U stanju šoka sam stigla u bolnicu i ono što me je tamo zateklo nisam očekivala.

"Sanjin je umro.." kaže mi njegova majka Danica dok me grli natapajući mi košulju suzama.

"Nije istina! Nemoguće!!" Proderem se na glas.

"Dođi Sandra." Nečije ruke me obgrle i izvedu van.

Nedostaje mi dio filma. Kao da me netko onesvijestio. Tumaram kućom bez cilja s rupom u srcu.

"Kako si to mogao dozvoliti! Što ću ja bez tebe!" Plačem jer ne znam što bih drugo. Kako živjeti dalje???

Uzimam jaknu i idem van.

"Sandra gdje ćeš?" Pita me majka

Smognem snage za jednu jedinu riječ "van."

Noge ne osjećam, hodam već dugo. Znam kamo ću! Idem na splav. Idem na naše zajedničko mjesto. Treba mi netko pored mene.

Uzimam mobitel i biram broj.

"Halo?" Začujem s druge strane.

"Trebam te." Teško izustim i nadam se da će shvatiti jačinu potrebe iz te dvije riječi.

"Gdje si?" Shvaća me.

"Ulica nakon Smičiklasove, drugo skretanje, prati put prema rijeci."

"Stižem!"

Dok čekam Arsena izvadim smotuljak marihuane koji sam imala. Rastrgam cigaretu i pomiješam marihuanu i duhan. Sve me podsijeća na Sanjina. Koji je to dečko bio! Prijatelj iznad svega!

Smotam đoint i palim ga. Začujem zvuk motora. Svejedno mi je da li je to Arsen ili netko drugi. Da me na robiju stave, u ovome trenu trepnula ne bi.

Koraci mi se približavaju s leđa. Otpuhnem dim i zamišljam Sanjina.

Zagrljaj s leđa i miris poznatog parfema donese mi sekundu zaborava.

"Ljepotice..." Ton njegova glasa govori mi da zna. Zna i suosjeća.

"Hoćeš?" Pružam mu đoint.

Uzima ga bez riječi i povlači duboko u sebe.

"Nisam znao da pušiš."

"Ne zna sada više nitko. Nitko osim tebe."

Pustim da nas tišina okruži. Rijeka me umiruje. Osjetim potrebu nakon nekog vremena izbaciti sve iz sebe

"Bio mi je najbolji prijatelj. Znao je sve moje tajne kao i ja njegove. Na ovom splavu smo proveli više vremena skupa nego negdje drugdje s ostalim prijateljima. Tješili smo jedan drugoga, bodrili smo jedan drugoga. Zajedno se smijali i zajedno plakali."

" Imao sam i ja prijatelja. Imao pa nemao. Ranu će zamijeniti ožiljak. A ožiljak ne boli...samo neda ti da zaboraviš. Prepusti se vremenu."

Okrenem se prema njemu a te crne oči me promatraju. Ranjena sam i nemoćna.

"Hajde da te odvezem kući."

"Vozi me kod sebe."

Bez riječi me podigne i primi u zagrljaj.

Poslušao me. Odveo me kod sebe u stan.

"Raskomoti se i legni. Dolazim odmah."

Krećem prema sobi i skidam sve sa sebe osim grudnjaka i gaćica. Zavlačim se u krevet i pustim da me obavije njegov miris.