Spašena ✅

Očekuj neočekivano

-Sandra, nisam očekivao da si tako hrabra. Šaljem poruku i čekam reakciju kad shvati da znam.

Znam jer sam uzeo njen broj iz Andrejeva imenika. Trenutak slabosti, rekao bih.

Sam sebi sam reko da se maknem, ali što si više branim, to ju više želim.

-Očekuj neočekivano!

-Da li je to uvod u neku igru?

-Uvijek!

Znači mala bi se igrala, možda sam se i prevario njome. Povučem crtu koju sam si složio i zavalim se na balkonu. Misli mi vrludaju ne znajuć što napraviti. Stavim mobitel sa strane i blenem u nebo. Pustim da me lagano hvata ovaj šut dok ispijam tko zna koje pivo po redu.

-Što imaš na sebi? Kucam poruku i hvata me uzbuđenje. Što to radim? Slab sam na poroke, a ona je porok koji bih tako želio okusiti.

Vuče me miris njene mlade nevine krvi. Vuče me opako jer znam da nije kao ostale žene. Vidim joj na licu da život gleda kroz roze naočale.

Mada nisam samo ja krivac u tome zločinu, ona dobrovoljno pristaje biti suučesnik.

- Ako ćemo iskreno onda lepršavu cvjetnu haljinu, a ispod čipkasto rublje. Ako ćemo se lagati onda sam gola, vlažna i spremna da uđeš u mene.

Poruka me ostavi zatečenog jer nisam očekivao da je baš tako otvorena. Stvarno mogu očekivati neočekivano. Sto vragova vire iz nje tako mile.

-S tobom samo iskreno. Iskreno bi sad skinuo to tvoje čipkasto rublje i natjerao te da mi svršavaš na jeziku kako do sada nikad nisi.

Zamišljam ju sada tu dok drkam kurac. Raširen na balkonu dok me sve oči svijeta mogu vidjeti. Prepustio sam se mislima i tijelom. Isključio vanjski svijet i tako me živo zaboli. Dobro mi je.

-Više volim djela nego riječi.

Odgovara ona meni i mislim si kako će to upravo i dobiti. Granica je prijeđena. Svršavam po podu ljuljajući se od ekstaze. Speed me tjera u oblake stvarajući mi osjećaj ludila u glavi dok se praznim.

-Imaš otvoren poziv na "kavu"! Pišem joj u nadi da će ga i prihvatiti.

Pročitam poruku drugi dan jer sam zaspao ko tele. Umjesto da mi jebena droga da krila ja sam ko crkotina.

-Dogovor je pao! Piše ona meni a ja ne znam dal bi lupao glavom u zid jer sam tako lako pokleknuo ili se predao tom slatkom poroku. Znam samo da što god da bude, ostaje u tajnosti. Prvenstveno radi nje.

.....

Na poslu je nema jedan dan...dva dana...vikend...brinem se. Nedjelja jutto i ja pišem poruku pa brišem. Pa pišem, pa brišem. I pišem : "Jesi za kavu?"

Zazvoni mi mobitel.

"Halo?!"

"Šta je! Prijateljstvo paučina?!Mogli bi na pivu večeras!" Grmi gromki Andrejev glas s druge strane.

"Ajd ne seri svaki dan me gledaš na poslu!Večeras nemogu, imam nešto dogovoreno. Sutra večer?"

"Jebo te ti tvoji narkomani! Sutra večer onda! Nemoj zajebat!"

"Nikada!" Kažem i poklopim. Piknuo me u žicu svojom izjavom.

Mobitel mi vibrira, zaboravljam Andreja i pozornost mi preokupira poruka.

-Gdje i kada?

-Sada? Ispred Popsa se nađemo.

-U blizini sam. Imam dvije minute do tamo.

-Čekam te!

Kreće početak mog kraja. Srce mi bubnja od nervoze. Lijetam po stanu i sklanjam nered koji nije za njene oči.

Pogledam se u ogledalo, izgledam relativno ok. Nisam ništa koristio dva dana i dobro se držim. Bolje da nisam. Potrebno mi je biti normalan s njom.

-Di si? Stiže poruka i sjurim se dolje stepenicama.

"Evo me, trebala si prije pitati."

"Živiš tu?"

"Ne, tu i tamo prenoćim tu. " Slažem je bespotrebno. Ne želim da zna da može uvijek doć kod mene, iako baš to želim.

"Hoćemo popiti kavu? Stvarno mi treba, nisam popila jutros."

"Hoćemo, dođi za mnom!"

"Ne idemo u kafić?"

"Zar misliš da ju ja ne znam skuhati?" Pitam je glumeći povrijeđenost.

"Uvjeri me u suprotno!"

Zgrabim je za ruku i povučem za sobom. Prođu me oni ugodni trnci i sad bi ju tu na zid naslonio i radio svašta. Suzdržavam se. Hoću ispast fin dečko.

"Razgledaj stan ako želiš dok ja skuham kavu."

Gledam je kako šeće i kako se zaustavlja ispred spavaće sobe i gleda u krevet.

Krenem prema njoj, dotaknem joj rukom bok i šapnem u uho "Kava je kuhana." Vidim da se naježila i zadržala dah, osmijehnem se svojoj maloj pobjedi i povučem se u kuhinju da natočim kavu u šalice.

"Kakvu piješ?"

"Crnu i jaku!"

"Imamo mi dosta sličnosti." Osmijehnem joj se i sjednem za stol kraj nje. Razmjenjujemo informacije o roditeljima, braći, sestrama i kad iscrpimo sve teme, ne odolim više čekajuć.

"Mogu li te poljubiti?"

.....

Leptirići u trbuhu mi se uzlete i svojim komešanjem mi šalju vibracije do vlažne unutrašnjosti.

"Prvi si koji pita." Kažem mu na pola glasa. Dah mi je isprekidan dok ga gledam u te zamućene oči. Prelazim pogledom njegovim usnama već ih osjećajući na svojima.

"Znači li to da?" Zadirkuje me, ali nemam strpljenja za tu igru. Želim da me poljubi pa odgovaram kratko:

"Da!"

Približava mi se gledajuć me u oči i dalje. Pojačava oluju koja nastaje u meni. Zastaje tren, skrene pogled na moja usta i da mi poljubac koji ću pamtiti cijeli život. Mek kao dodir pera, nježan i lagan, a opet tako grub, zahtjevan i posjednički.

U tome poljupcu predajem se potpuno. Ogoljena, a skoro niti taknuta. Ako će mi suditi, neka me osude na njegove poljupce.

Razdvojimo usne teško dišući oboje. Vjerujem da je i njega pogodila ta bujica koja kola među nama. Pomela nas je do srži.

"I, kakva je kava?" pita me nakon nekog vremena.

"Bolju nisam probala!" Kažem mu iskreno.

"Hoćeš sa mnom jedan đir na motoru? Nekako imam volju za malo vožnje."

"Uvijek!"

"Zgrabi onu kacigu!"

"Ne treba mi."

"Treba!" Pogleda me oštro i gurne mi ju u ruku.

"Ok, treba!"

Iziđemo van a on pali to predivno čudo. Reski zvuk protutnji mojim tijelom.

"Hajde penji se!"

Zakoračim i sjednem iza njega. Bol u zglobu me lagano zasmeta, ali zanemarim. S njim je sve nebitno, pa čak i bol.

Nabije gas i povede nas u ludilo u kojem kola adrenalin. Kazaljka za brzinu se nenormalno diže. Kaciga mi u početku umanjuje osjećaj brzine kojom se krećemo, ali poslje niti kaciga ne može umanjiti taj ludi osjećaj.

Osjećam se nevjerojatno plešući s njime na tankoj liniji između zadovoljstva i smrti.