On

Part 18

Stao je zapanjen. Nije znao sta da kaze. Samo je pognuo glavu i gledao u pod.

"Ne..

David's P.O.V

*nekoliko dana unazad*

"Davideeee!!! Davidee ti stvarno nisi normalan!" cuo sam kako Martinov glas prodire hodnikom
Vjerovatno da mi opet odrzi bukvicu kako se nisam trebao napit i skoro silovati Laru jer ne zeli jesti, ne zeli izaci iz sobe i ne zeli ni s kim pricati.
Znam da se nisam trebao tako ponijeti prema njoj i stvarno ne znam kako sam se tako napio, jer me alkohol me dotice kad ga pijem. Koliko ga pijem postao sam otporan na njega.

"Martine u kuhinji saaam!"

"Tu si idiote neviđeni..!" kaze uplasenim, ljutitim i iznerviranim glasom

Nikad ga takvog nisam vidio od incidenta koji se dogodio prije 11 mjeseci. Jednostavno ne zelim o tome pricat..jedan od najbolnijih trenutaka otkad sam dosao ovamo. Nitko ne voli o tome pricat jer je to jedna od najvecih tajni ove kuce.

"Martine?.."

"Nemas pojma sta si napravio.."

"Znam Martine sta sam napravio i zao mi je! Eto rekao sam ne moras mi to svaki dan nabijat na nos..ali, cemu takva uzasnuta faca??"

"Lara.."

"Sta s njom??!" upitam ga nervozno jer suti i ne zeli mi nista reci. Uplasio sam se, jer ne znam sto joj se dogodilo. Ne smije joj se nista dogodit, jer mi treba za velike poslove koje ce se dogodit ubrzo..vrlo brzo. Ali, isto tako imao sam potrebu da nekoga istucem ako bi joj netko nesto napravio...kao sto sam Aarona. Ne znam zasto.

"Martine progovori vise jebote!!" izderem se na njega

"Lara..pokusala je pociniti samoubojstvo.."

Krv mi se sledila u zilama. Ne mogu vjerovati sto sam joj ucinio. Ovo je moja krivica. Ja sam bio kap koja je prelila casu. Nije vise mogla izdrzati sta smo joj sve radili pa se pokusala ubiti.

"Jel sad dobro?!! Kako se pokusala ubiti?? Kad??? Zasto mene niste zvali?!!"

"Dobro je..Rebekah ju je zaustavila na vrijrme u cas kad je htjela progutati tablete. Mislim da ih je nasla u ormaricu. Kad je Rebekah usla sve je tablete ispustila iz ruke jer se uplasila. Nasao sam ih na podu kako sjede. Lara je lezala na podu placuci i vristajuci..tako sam ih i cuo. Prije 5 minuta se to dogodilo."

"Zasto mene niste zvali??"

"Mislim da tebe uopce ne zeli vidjeti."

"Hvala sto si javio. Mozes ici sad."

Ostao sam sam u kuhinji. Sjedio sam zaleđen  na stolici s rukom preko usta. Nikad mi nije bilo gore nego sad. Cak ni prije 11 mjeseci kad su jednu curu drogirali jer nije htjela da ima ikakav kontakt s njezinim cuvarom. Drogirali su je i nakon toga je umrla od predoziranja. A sve zbog lika koji vise nije ovdje. To nas je sve potreslo. Nitko nikada vise nije cuo za njega jer smo ga protjerali. Mozda ga je netko i ubio. Nitko za to ne zna od cura jer je bila noc kad se to dogodilo, a nikome nista nismo govorili. Zasluzio je. Nitko se ne treba tako ponasat. Trebao je samo prijetit da ce joj se nesto dogodit, ali nikad nista poduzet u vezi toga. Sto se mene tice pretjerao sam. Grozno mi je jer sam ja bio taj koji je prekrsio najveci zakon. Ja sam njezin cuvar i to se ne smine događati. Danas je jedna osoba mogla umrijet zbog mene. Hvala Bogu na Rebeki. Da nje nije bilo unistio bih joj zivot, a bome i sebi. Frustriran popijem viski do kraja i krenem prema nasoj sobi.

Vidim uplakanu Rebeku kako izlazi iz sobe. Cujem Larine jecaje koje dolaze iz sobe. Jadnica.

"Rebekah, kako je?"

"Ti mi se ne obracaj! Nemate pojma koliko ste jadni. Svi vi! Cura se pokusala ubit zbog toga sto joj radite!" osuđivacki me pogleda 

"Zao mi je..Grozno se osjecam"

"Zasto se meni ispricavas?? Ispricaj se njoj. Ona je skoro izgubila zivot zbog vas. I ti se osjecas grozno?? Ha ha" posprdno se nasmije "Onda samo zamisli kako je njoj"

Zagledam i izgubim u svojim mislima se pa ju upitam: "Spava li ona?"

"Mislim da si ti zadnja osoba koju sada zeli vidjeti.."

Otiđe te me ostavi samog pred njezinim vratima. Priblizim se i uhvatim kvaku, ali onda zacujem gladno plakanje i jecanje. Priblizim se skroz do vrata naslonim glavu na njih. Nikada zbog nikoga se nisam ovako osjecao..ali ona, zbog nje sam se izgubio. Okrenem leđa vratima, spustim se niz njih i sjednem gledajuci u strop.

*dva dana kasnije*

Krenuo sam prema vratima nase sobe. To je to. Ulazim. Kad sam usao ona je sjedila na madracu, pognuta i glavom naslonjena na koljena. Sjednem na rub svog kreveta i gledam u nju. Raspadnuta je. Nemam vise nade da ce mi oprostiti. Jer znam da nece.

"Khm..slusaj" kazem na sto se ona trzne jer sam primjetio da se zamislila  "Cuo sam sto si htjela napravit. Cuo sam da nisi jela i da ne zelis pricat samnom i sa ostalima nama ali..samo me poslusaj."

Vidim da me ne zeli pogledat. Znao sam da me ne zeli ni vidjet a kamoli cut. Ali necu odustat.

"Pogledaj me. Pokusavam ti nesto reci.." kazem

"A sto ces napraviti ako te ne pogledam??" prekine me "Hoces se opet napiti, pa me pokusati silovati?? Ili ti ovaj puta ne treba alkohol?!" izdere se na mene dok suze jedva suzdrzava da joj ne kliznu niz obraze.

Sad sam stvarno zajebao. Pognem glavu i gledam u pod.

"Ne.." odgovorim