"Sto te navelo da bas meni kazes istinu o sebi?"
Zastao je. Nije rekao nijednu rijec. Obrve su mu se odjednom spustile. Desnom se rukom pridrzavao na madracu, lijeva mu je noga bila podignuta, lijeva ruka naslonjena na lijevoj nozi, a desna noga ispruzena. Lice mu je bilo namrsteno. Pogled mu je stalno bjezao s mojih ociju na usne. Nije proslo mnogo vremena dok ja nisam prekinula neugodnu tisinu pitanjem.
"Nego? Planiras li odgovoriti na pitanje?"
"Nemam ti sto reci."
Usutila sam. Znala sam da nemam koristi od svađe s njim. Uostalom, previse sam umorna da bih se sad prepirala o necemu sto na kraju nece izaci u moju korist.
Par dana poslije
Nisam pricala s Davidom nakon naseg razgovora. Samo je sutio. Susretali smo se u sobi kad je njemu nesto trebalo, no ni tada nismo progovorili niti rijec. Inace izađem iz sobe da nesto pojedem i da popricam sa Rebekom i curama, ali danas sam samo pojela kasu koja je bila jako cudnog okusa. Vratila sam se u sobu, jer me glava uzasno boljela. Osjecala sam se kao da cu pasti u nesvijest ako ustanem.
Razmisljala sam o svemu sto mi je rekao. Nisam znala da imamo ista zajednicko, ali ispostavilo se ipak drugacije. Razmisljala sam kako bi meni bilo da pronađem svog bioloskog oca u takvom stanju. On je bio jos dijete kada se to dogodilo. Mogu samo misliti kakve traume prozivljava zbog toga.
No jedno je sto me trenutno zanima..kakvi su moji pravi roditelji sada? Gdje zive, cime se bave, jesu li bogati ili siromasni?..sva ta pitanja gomilala su mi se u mislima. Imala sam osjecaj kako pocinjem dobivati napadaj panike. Morala sam izaci malo na zrak.
Kada sam izasla iz sobe, ugledala sam Aarona. Zeludac mi se zgrcio od same pomisli na sve sto mi je napravio. Rekla sam samoj sebi, nemoj gledati samo nastavi hodati.
"Oh pa vidi, vidi. Koga mi tu imamo?"
rekao je
Samo sam sutila i nastavila hodati niz stepenice.
"Zar se branis sutnjom? Ne zelis pricati samnom? Nisam te dugo vidio..pozelio sam te."
ubrza korak te potrci i stane ispred mene usred stepenista.
"Nije dobar trenutak za ovo Aarone."
"Ti mene nisi pozelila?"
pocinje mi se polako priblizavati
"Aarone nije mi dobro.." pocela sam ubrzano disati
"Od mene ce ti biti bolje"
"Makni se od nje istog trena" odvrati neki glas u pozadini koji mi je bio melem za usi. David.
"Aarone nesto ti je receno" kaze Martin
"Nisam je ni taknuo" odgovori Aaron
"Ali pokusao si" odvrati Martin
"To je samo jedan neocekivani susret. Zar ne Lara?" unese mi se u lice dok osjecam lagan pritisak u glavi jer mi je sada bilo uzasno lose
"Aarone.." kazem, te ga krenem odmaknuti od sebe jer sam svakom nadolazecom sekundom sve teze i teze disala
"Rekao sam ti da se maknes od nje!" povice David, krene na njega i gurne ga
Izbila bi tuca, da Martin nije intervenirao i zaustavio Davida da prebije Aarona. Od svog tog silnog deranja, komesanja i zamora, vrtoglavica je dosegla svoj najveci level, te su mi se polako pocinjali priviđati obrisi lica ljudi oko nas. Pala sam. Otezano sam disala. Jedva sam dolazila do zraka kojeg je bilo sve manje, jer su ostali dolazili vidjeti sto mi je. Bila sam u podsvjesnom stanju, da sam znala sto se događa, nisam mogla vidjeti potpuno izostrenim vidom, te sam cula samo zamor ljudi kako me dozivaju.
Martin je pustio Davida kad je skuzio da se nesto događa. David se progurao prema meni da moze vidjeti sto se zbiva.
"Lara, Lara..Lara!!" dozivao je moje ime i udarao me po licu kako bih dosla svijesti, no nisam imala ni trunka snage pomaknuti se. Najednom sam samo zatvorila oci, jer su kapci bili preteski..
Evo ga, dugo iscekivano poglavlje. 2 mjeseca..wow. Ispricavam se sto ste tako dugo cekali, ali pokusat cu biti sto aktivnija unatoc mojim obavezama i skoli naravno! 😉
BẠN ĐANG ĐỌC
On
Lãng mạnOna se zove Lara James. On je tajanstveni lik. Hoce li joj otmica biti najgore ili najbolje sto joj se moglo dogoditi? Hoce li ga uspjeti zavoljeti ili ce joj opasni lik zagorcati zivot?
