Između dva svijeta

2. Martina

Kad se suočavamo sa životom, posebno u onim lošim trenutcima, pitamo se gdje smo pogriješili i ko nas je nagradio sudbinom prepunom neprilika i ružnih događaja. Iskreno ne budu svi događaji ružni i ne bude svaki dan noć. Nekako uz put zaboravimo da je svako jutro koje svane okupano suncem, jedno veliko dobro i jedna nagrada. Svaka noć obasjana zvijezdama je isto to...
Ne postoji teži i lakši put, kroz život je samo jedan, a karte sudbine su dodijeljene u naše ruke. Mi igramo, povlačimo poteze, griješimo, učimo i tako živimo uzimajući skoro sve zdravo za gotovo... Oni loše stvari su naše greške, sami smo ih odabrali, pogrešnim odlukama, svjesno ili nesvjesno, u zavisnosti od situacije.

Razgledam po  prostoru i gledam u poznata lica koja srećem svaki dan i pitam se da li je i njima kao i meni? Svako ima svoje probleme, neko manje neko veće. Ali dok sjede ovdje izgledaju tako bezbrižno i srećno. Možda i ja izgledam njima tako, ali čisto sumnjam. Ovo je malo mjesto, dobre vijesti se brzo pročuju, loše tri puta brže.
Mala slastičarna je poluprazna ali tek je deset ujutru i malo ko dolazi ovako rano na sladoled ili kolače. Ovo gostiju što je prisutno obično svaki dan dođu samo na kafu. Dobro je svaki dan sretati poznata lica, vraćati se u normalu i živjeti sretno.
Cijelo jutro se držim zauzetom samo da bi skrenula svoje misli i ne razmišljala o Igoru, ali nikako nisam uspijevala u potpunosti u tome. Sva sam se stresla kad mi je ušetao u misli bez majice i širokim osmjehom. Opet je tu nepozvan, neodoljiv, zabranjen,  tuđi i nedostižan. Moja tinejdžerska fantazija, tajna koju sam držala samo za sebe negdje duboko zakopanu od očiju drugih. Čuvala sam ga od zaborava, ali sam prestala da se nadam našem zajedničkom sutra. Putevi su nam se razišli, ali kad malo bolje razmislim nikad nam se nisu ni sastali, osim u mojim nadama i snovima. Bila sam beznadežno zaljubljena u njega kad se odselio odavde. Bila je to čista i nevina ljubav, bez ijednog dodira. Nikad nije obraćao pažnju na mene a svaki put kad bi ga vidjela s nekom djevojkom, razočaranje bi me preplavilo. Znam da nisam bila privlačna u tom periodu za mnoge. Bila sam povučena, nisam ni izlazila, ni ludovala, niti sam izgledala kao sad. Moje obline su se kasno razvile, ničim se nisam isticala, bila sam neprimjetna.
Ali on... Bio je sve, a na kraju ostao samo poznanik iz ulice. Neko ko mi je po nekad rekao zdravo ili pomogao mojoj mami. Maštala sam kako šetamo zajedno dole pored rijeke, zamišljala naš prvi poljubac i nadala se da će jednog dana doći i da će se sve promjeniti. Živjela sam u svojim iluzijamaa, željela i budna sanjala nemoguće i nedostižno, samo da bi na kraju bila razočarana.
Moje iluzije su pukle kao i moje srce onog trena kad je Sandra došla ovdje kao njegova vjerenica, a nedugo zatim kao i supruga. Nisam nikad imala priliku reći mu bilo šta.
Nije znao šta mi je značio, a ja nikad nisam nikom pričala o tome. Bio je tajna koju ću zadržati za sebe, ali juče...
I da sam znala da će doći i da je tu ništa me ne bi pripremilo na prizor koji sam zastala. Njegova koža je bila svjetla, nije baš boravio na suncu, a niz nju su silazile kapljice vode blistajući na dnevnom svjetlu. Mogao je bar da se obuče, sad mi misli ne bi bile tako prljave i ne bi razmišljala o njemu onako kako to ne dolikuje. Bio je otjelovljenje muškarca za poželjeti, savršene građe, ne previše razvijen, taman toliko da primami pogled ili ukrade uzdah. Mišići na stomaku nisu previše izraženi, ali se nadziru pod kožom. Maljice na grudima su rijetke i nije bilo šanse da se ponašam normalno. Bar se nadam da nisam bila u potpunosti pogubljena.
Do duše u mom životu je poslednjih mjeseci sve bilo turbulentno a sad je i on tu da uzdrma tek obnovljen mali svijet. Mislim da sam samo malo ostala zatečena zato što sam svojevremeno gajila osjećaje prema njemu, iznenađena sam samo i vjerovatno sam bila i nespremna na susret.

Pregurala sam gadan raskid i ni malo prijatan. Sigurna sam da nisam jedina žena na svijetu koja je morala proći kroz to, samo se još oporavljam od svega. Imala sam momka s kojim sam se zabavljala dvije godine i sve je bilo dobro dok nismo počeli živjeti zajedno i dok nije upotrijebio silu na meni udarivši me. To nikad neću zaboraviti, a nadam se nikad više i ne doživjeti. Bila sam van sebe zbog toga i sve prijavila policiji, ali nije sve stalo na tome. Iako sam se sklonila od njega, on nije imao namjeru da me pusti samo tako. Pokušavao je na sve načine da me se dokopa, prijetio i dolazio na kućni prag uznemiravajući me. Nisam bila uplašena i mislim da ga je to ljutilo još više. Predpostavljam da je imao i ranije istih postupaka, samo što sam ja reagovala onako kako se on nije nadao. Dobio je zabranu prilaska i prije mjesec dana me sačekao posle posla i na smrt prestrašio. Sad ne mogu reći da nema straha jer je prisutan, ali se trudim izboriti s tim. Zaradila sam nekoliko masnica po tijelu i šljivu na oku, a njega sad traži policija. Ali opet se plašim posebno kad sam druga smjena. On nije čist u glavi i nemam pojma kako sam postala magnet za budale. Svaki muškarac koji je ušao u moj život bio je usran na sto načina. Prvi je bio seronja koji me zanemarivo i opljačkao, drugi varao, treći tukao... Od veza sam dobila sve ono što sam najviše prezirala, sve ono što nisam odobravala prema bilo kome. Ne mislim da ću se u skorije vrijeme upustiti u bilo kakvu vezu. A tu moju odluku je Bog nagradio Igorom. Nije baš da mislim da ćemo se spetljati ili družiti, ali sigurna sam da ćemo se viđati dok je ovdje. Priznajem da je i dalje komad i po. Do duše, znam da se razveo i da je sad živi sam sa Sonjom, ali ne znam sve detalje i iskreno nisam ni spremna saznati ih. Nikad nije djelovao kao nasilnik niti bilo šta slično, ali vrijeme je prošlo,a ljudi se mjenjaju... Ja sigurno više nisam djevojčica koja poklanja sve za ništa, a ni on nije muškarac koji traži samo nešto da bi ispunio dane.