Između dva svijeta

6. Martina

Kako mi prija kad je blizu, dok nam tijela stoje ovako priljubljena jedno uz drugo. Nismo intimni ali smo bliski na nekom novom nivou. Kao da se na neki način uvlači u mene i zauzima svaku slododnu ćeliju mog tijela tjerajući me da ga trebam ovako stalno. I vjerovatno ću ga i tebati jer je u meni probudio ženu i ostvario davne snove. Usudi se sanjati da bi snovi bili sve omo za šta ćeš živjeti.
Toplota njegovog tijela probija se kroz tanak materijal njegove majice i svileni ogrtać na meni. Strast treperi oko nas, ali je i te kako u pravu kad kaže da nisam spremna. Intima me privlači, ali ujedno i plaši, a jednom ću morati prijeći tu granicu ili se skloniti od njega da bi ga pustila. Sreća u svemu ovom je ta što on ima strpljenje razmišlja za oboje i suzdržava se od svega. Osjetim njegovu uzbuđenost ispod sebe, ali ne mogu ga samo tako zadovoljiti. Ne još. Prstima se igram po njegovim grudima dodirujući mu majicu i mazeći ga. Znam da nam vrijeme  ističe i da moram ići kući, ali nemam ni najmanju želju odvojiti se od njega.
Uživam u njegovom mirisu pomješanim sa mirisom  gela za ruširanje, a ruke koje me miluju su samo bonus na sve to.
Divim se njegovoj kontroli, načinu na koji misli o meni. Svaki drugi bi hiljadu puta do sad iskoristio ovo ali ne i on. On je mene stavio ispred sebe. Nikad mi niko nije uradio takvo nešto. U ovom muškarac je ono za čim sam cijelo vrijeme težila, ali sudbina ga nije u moj život dovela kad sam ga ja htjela nego sad kad ga baš trebam. Valjda je opet stigao na vrijeme, zreliji i spreman uhvatiti se u koštac s problemima. Međutim da li sam ja spremna da se suočim sa svojim demonima i pobjediti ih i ako ih pobjedim da li će me Igor i dalje željeti? Svako od nas je pun nesavršenosti i svojih problema. Onih koje niko drugi osim nas samih ne zna. Ne krijemo mi njih nego krijemo sebe, jer je po nekad tako teško suočiti se sa svim tim što nas muči. Nekad i samo jedan dodir ili nečija prisutnost mogu ublažiti nemire koji nas poput oluje prožimaju. Igor je moja sigurna luka, samo da li sam ja dovoljno snažna da se usidrim kako treba i ne polomim sve.

"Moram krenuti" promrmljam mu u prsa nentrudeći se da se odvojim od njega, ne želim da ovaj trenutak nestane. Ne sjećam se da mi je ikad bilo ovako lijepo.

"Znam. Voleo bi da ostaneš, ali ne želim da te dovodim u neugodnu situaciju" njegovi prsti mrse moju kosu, usne lagano pritišće na moje tjeme, a kroz mene se u talasima izliva nešto neopisivo lijepo. Osjećam se kao list na povjetarcu, drhtim i prepuštam se, pričvršćena za jak oslonac, negdje daleko u podsvijeti spremajući se za oluju koja jednom mora doći.

"Isprati me" kažem mu. Utisnem poljubac na njegove usne pustim da me zaludi nježnim dodirom. Žudim za dodirom punim obožavanja i pažnjom koju mi daje. Osjećam se posebnom i na neki način tako obožavanom, kroz samo jedan dodir. Opet smo zaglavili ljubeći se. Na kraju sam ipak ustala.
"Sledeći put kad se iskradeš iz kuće pokušaj da obučeš nešto što mi neće popiti svu pamet i dodatno otežati situaciju" njegov dlan na mom ramenu me zagrijava do tačke ključanja.
"Sledeći put ću biti dobra" namignem mu.
"Ne, sledeći put ćeš ostati sa mnom" i ja želim ostati s njim, ali se bojim. Srce svakako ne mogu da zaštitim, on je ono što mi je nedostajalo da ja budem ja, bez maski i pretvaranja.

"Nadam se da hoću. Vidimo se" na kapiji me još jednom sočno poljubio i otišla sam.

Ležeći u krevetu sam razmišljala o ovom večeras. Znam da ne bi trebala mnogo da se oko toga opterećujem ali opet ne mogu ne razmišljati. Bar o onim ljepšem dijelu jer ne želim ni slutiti da postoji onaj koji nije takav. Zar nisam nakon svega što sam prošla zaslužila svoj komadić sreće s njim? Možda se ne mogu nadati životu s njim, ali želim živjeti punim plućima bez straha šta će biti sutra.
Nije lako misliti pozitivno nakon svih iskustava, ali ne mogu zbog nekoliko svojih grešaka i loših procjena izgubiti vjeru u ljude ni u samu sebe. Ako se Igor ispostavi kao loš izbor, definitivno ću dići ruke od potrage za svojom jačom polovinom. Samo što ja u njemu ne vidim samo muškarca kog želim uz sebe i koji će kroz nekoliko dana otiću, vidim u njemu svijet kome ja pripadam, a to me plaši više od svega posebno ako nam se osjećaji ne poklope i on ne uzme ono što bi uzeli i drugi.
Krevet koliko god poželjan bio sad mi se ne čini kao mjesto na kojem bi najradije bila. Naslonjena na njegove grudi i ušuškana u to snažno naručije, tu je moje mjesto. Tamo bi mogla ostati zauvijek.
"Igore, već sad znam da ćeš da me koštaš mnogo, ali ne žalim" to sam izgovorula na glas i obgrlila svoj jastuk prizivajući ga u misli. Želim da mu dođe i u san, ne zato što tamo nikad nije bio nego zato što je na javi u neku ruku moj, a tako mogu pro vesti vrijeme s njim. Osmjeh mi se nasli kao na licu i san se polako prikradao, samo da i on stigne s njim.