Između dva svijeta

10. Martina

Dan je počeo savršeno dobro iako sam se tek pred zoru vratila kući. Nikad mi nije bilo toliko lijepo kao sinoć biti sam se ikad osjećala tako voljenom i paženom. Ko kaže da na svijetu ne postoje savršeni muškarci? Ko god izvalio tu glupost očigledno ne poznaje Igora. Sinoć je i te kako i dokazao i pokazao da mu nisam bitna samo zbog fizičke privlačnosti.
Ustala sam poprilično kasno što baš nije tipično za mene, pa sam se uhvatila krpe i sredstva za čišćenje prozora i ne stajem.

Bila sam u nekom svom svijetu razmišljajući o nama i svemu onom što smo prestavljali. Opet negdje tamo u pozadini, imala sam mali strah od svega. Iako je Igor više nego dokazao da nije Marinko, opet me strah lomio i zavlačio se u svaku moju poru. Nije to bilo isto kao ranije, ali opet moji instinkti mi nosu dali mira.
Današnji dan planiram iskoristiti i dovesti kuću u red nakon juče. Ivanu i Saru sam poslala u grad, a Jovan je imao svojih obaveza danas, mama i njenih nekoliko drugarica uključuju Smiljku, danas su otišle na pijacu. Tako da sam ostala sama, a trenutno mi to baš i ne pomaže. Voljela sam svoje posebne trenutke samoće jer bi tad razmišljala o svemu što bi me mučilo bez straha da će neko pročitati moje nemire iznutra. Pustila sam muziku na radiju i pjevušila uz nju, a na vratima se čulo snažno lupanje. Trgla sam se na sam zvuk oštrog udaranja po njima i usta su mi se osušila, a bubnjanje srca sam osjećala u ušima. Lupa na vratima je bila još žešća, a panika je prijetila da me uguši.
„Otvori vrata, prokleta bila“ na dobro poznat glas koljena su mi zaklecala i izgubila sam svu snagu iz tijela. Nisam mogla da progovorim a nekontrolisana drhtavica mi nimalo nije pomagala. Telefon mi je dva puta ispao iz ruku dok sam pokušavala pozvati pomoć. Još jedna serija jakih udaraca je raspršila moje misli i znala sam da će provaliti u kuću. Tražila sam brojeve u telefonu ali nikako nisam mogla pogoditi pravi. Stisnula sam tipku kod Ivaninog imena i vrata su uz tresak lupila u zid. Telefon je pao na pod a ja sam se licem u lice suočila sa svojom noćnom morom.
Muškarac za koga sam nekad bila spremna staviti ruku u vatru, stajao je ispred mene i posmatrao me sa najzlobnijim sjajem u očima koji sam ikad vidjela. Pogled koji sam nekad toliko voljela sad mi je ledio krv u žilama i nikako nije bio pun osjećaja i neizgovorenih riječi, nego ispunjen prijetnjama i zlim obećanjima.
„Odlazi odavde“ glas mi drhti i puca. Uzmičem nekoliko koraka unazad i udaram u sto, a bol mi se iz noge proširi kroz cijelo tijelo, ali ga ignorišem u potpunosti tražeći bilo kakvu zaštitu od njega.
„Au, što smo hrabri“ sarkazam kipi iz njega dok mi prilazi i znam da mu ne mogu pobjeći. „Šta je bilo mala kučko? Bojiš se mene, a bilo nam je tako divno zajedno.“
„Ne prilazi mi“ zloban osmjeh mu je zatitrao na usnama i u samo dva koraka je bio ispred mene, a njegova šaka mi se stiskala vrat. Prsti su mu uronuli u moju kožu, a vrisak očaja je nadjačao muziku i bubnjanje mog srca u ušima.
„A ko će me spriječiti u tome? Ti ili tvoj novi ljubavnik? A kad smo već kod njega... Gdje je taj kreten sad i ko mu je dao pravo da stavlja svoje šape na tebe? Kako se usuđuješ da me tužiš i tražiš zabranu prilaska nakon svega što smo prošli“ stisak njegovih prstiju na mom vratu mi sprečava disanje i ako ne popusti ugušiće me. Naslonjen je tijelom na mene i naglo me pusti tako da sam pala na tlo kašljući i halapljivu udišući vazduh u pluća koja su me boljela.
„Ti si bolestan. Nisi zaslužio ništa od onog što sam ti dala. Šta si očekivao nakon svog ponašanja? Da ti ljubim stope ili da tu pišem hvalosjeve“ lice mu je pocrvenjelo i kroz suze sam vidjela nje njegovu ruku kako se podiže i sastaje s mojim licem. Uz vrisak padam na pod i žareća bol mi zapeče obraz a suze koje su krenule nakon toga nisu ni malo olakšavale.
Sledeći udarac uslijedio je gotovo odmah, ali u trbuh. Skupila sam se da bi se odbranila od sledećeg napada koji će uskoro uslijediti. Znala sam da neće stati sve dok se budem pomjerala i dok me ne dovede do tačke neprepoznavanja. Već sam spremna da zovem upomoć iz svega glasa, ali lomljava oko mene i tup udarac od pod  natjerali su me da otvorim oči i zanijemim od prizora ispred sebe.
Igor je sjedeo na Marinku i koljenom mu pritisnuo vrat. Šakom je nemilosrdno napadao njegovo lice , krv mu je curila iz nosa i iz usta, a otok mu ke zatvarao oko. Uslijedilo je hrvanje i niz psovki popraćen udarcima. Nisam imala snage pomaknuti se, tijelo me boljelo, ali htjela sam vikati Igoru kako nije vrijedno ubiti ga. Sonja će ostati bez oca, ja bez njega, a on bez slobode. Marinko nije vrijedan toga.
Pomjerala sam usne ali glasa nije bilo. Tama mi se približavala opasno brzo, a prije nego li me skroz opkolila čula sam sirene. Do duše meni su se činile predaleko, ali znam da pomoć stiže. Pogledala sam u Igora koji je sa strahom u očima zurio u mene. Osmjehnula sam se, bar mislim da jesam i zatvorila oči prepuštajući se tami u kojoj nije bilo osjećaja. Nije bilo ni toplo ni hladno, samo beskonačno.
Glasovi oko mene ni malo ne pomažu bubnjanju u mojoj glavi niti se osjećam bolje nego ranije. Pokušam otvoriti oči, ali ne vidim skoro ništa. Kad sam htjela reći nešto grlo me zapeklo i umjesto glasa izaslo je bolno mumljanje, ali dovoljno čujno da skrenem nečiju pažnju na sebe.
„Hvala Bogu da si se probudila“ Jana? Od kuda ona ovdje? Ko je nju zvao? Trudim se pomjeriti jezik, ali prejaka bol u vilici me natjera da odustanem od toga. Potom se sjetim Igora i svega onog što se odigralo u mojoj kući prije nego li sam se onesvijestila. Tijelo mi pulsira od boli, ali moram znat i šta se događa. Pokušam usta navlažiti pljuvačkom, ali ne glas iz grla mi ne izlazi i suze me opet zapeku.