Između dva svijeta

7. Igor

Leđa su mi ukočena i previše mi je toplo. Imam osjećaj kao da me pregazio voz i svaki mišić u tijelu po malo pulsira od bola. Naspavan sam i to baš, ali sam previše ukočen. Dvosjed he neudoban za spavanje, ali nisam puno razmišljao o tome kad sam spustio glavu na njeno kričo i dok su njeni prsti polajo ali sigurno tjerali napetost iz mene. Zaspao sam joj na krilu savladan umorom i iscrpljenošću, kao i težinom cijelog dana. Sonja... Jebem ti! Ja spavam ovdje a dijete mi je gore samo i još bolesno. Bacim prekrivač sa sebe znajući da jensamo na jedan način mogao dospjeti ovdje kao i moj jastuk. Martina ih je donijela, ppbrinula se za mene na način koji je jednostavan, ali u neku ruku i prisan. Ignorišem bol u leđima i potrčim na sprat preskačući po dvije stepenice. Nadam se da ću danas imati bar malo bolji dan, mama se tek sutra vraća i sad sam više neho ikad svjestan njene pomoći oko djeteta. I bez kafe sam skroz budan. Zanemario sam dijete. Kakav sam ja to otac? Mislio sam samo na sebe!
Ukočim se na pragu Sonjine sobe zatečen prizorom u koji gledam. Ne mogu se pomaknuti niti mogu da udahnem od pritiska i grudima koji me odjednom poklopio. Sonja i Martina su spavale jedna pored druge. Martina ju je obgrlila rukama i privila uz sebe, kao da je pokušava zaštititi od nekog ili nečeg. Sonja je spavala, boja u licu joj se počela prikazivati i pogledao sam na sat. Prošlo je davno vrijeme kad sam joj trebao dari lijek, a Martina se očigledno pobrinula i za to, jer je kašičica od sirupa bila van kutije. Vratim se par koraka unazad i naslonim na hladan zid. U djwčijoj sobi trenutno spava najzanosnija žena koju sam upoznao, žena koja je hrabra i nesigurna u sebe, a zapravo toliko nježna i dobra da se zapitam gdje su joj krila. Jasna nikas nije dbjela nad Sonjom niti je dijelila krevet s njom. Pridržavala se kojekakvih članaka i priručnila za odgoj djeteta, pa je na kraju zaposlila ženu koja se brinula o njoj. Kako nrko može biti tolika kučka?
Otišao sam u sobu i istuširao se. Morao sam da se presaberem i pokušam ne misluti na ženu koja nas je ostavila. Zahvaljujući njoj i njenoj sebičnosti sad imam nešto vrijedno i želim to nekako zadržati, a ne znam kako. Moraću dati sve od sebe i za početak slijediti njene korake. Znam da joj treba vremena, ali moje ovdje ističe, još je dve i po sedmice do početka škole i do tad moram nešto poduzeti, povrh svega u drugom gradu me čeka posao od koga živim. Moraću nekako da sredim ovu situaciju među nama i ustabilim naš odnos. Naučiće da mi vjeruje, to mi je jako bitno, a ja ću se potruditi da me treba toliko da će poželjeti avaki trenutak provesti sa mnom.

Pripremao sam supu za Sonju a meni i njoj sam pržio slaninu za doručak. Otišao sam po svjež hljeb i usput kupio i novine. Kući sam bio u rekordnom roku. Već je bilo deset sqti i znađ da Martina i danas radi drugu smjenu i moram je probuditi. Skuvam još jednu kafu i uputim se na sprat i polako otvorim vrata Sonjine sobe. Cure su budne i tiho pričaju. Sonja se smješka i podiže se čim je ugleda.

"Tata. Martina je spavala u mom krevetu" veselo mi izgovara svaku riječ.

"Dobro jutro. Mislim da vam je bilo tijesno tamo. Jesi li se naspavala" gledam je prelo Sonjinog ramena još onako snenu i raščupanu. Stidljivo se nasmješi i ustade.

"Jutro i tebi. Naspavala sam se, valjda. Ti" Sonja se promeškolji u mojim rukama i drago mi je da je danas življa nego juče. Kimnem glavom u potvrdan odgovor i spustim curicu na pod.

"Moram da piškim i operem zube" izašla je iz sobe bez žurbe ostavljajući nas same, a promjena u vazduhu među nama bila je trenutna. Morao sam da je dotaknem i okusim, morao sam da je privijem uz sebe i zahvalim joj što je ostala paziti na nas.
Smanjim prazan prostor među nama i naalonim usne na njene uživajući u mekoći i osjećaju pripadnosti koji me obavije.

"Igore... Sonja..." ne dam joj da mi se odupre, Sonje nema tu i ne mogu držati ruke uz sebe.
"Smiri se i poželi mi dobro jutro onako kako treba" na trenutak je zastala, razmišljajući, a potom me obgrlila oko vrata, prste zapetljala u moju kosu, usne vratiča na moje i jezikom prešla po njima. Lebdeo sam, padajući na nju onako kako to nisam nikad ni na jednu prije. Ona je ono pravo za šta se vrijedi boriti, a svaki trenutak obilježiti tako da ne zaboravi kome pripada.
Kad me pustila da uhvati vazduh, oči su jok blistale, a puls divljao. Želja u njoj se probudila, ali je nisam mogao ugasiti. Buktala je i kroz mene, ali ovdje nije ni mjesto ni vrijeme, prerano je za nju.