Između dva svijeta

12. Martina

Opreza nikad na odmet, a meni svaki dan negdje tamo duboko u podsvijesti blinka upozorenje da bi se mogla probuditi iz bajke. I jesam bila u nekoj vrsti bajke, ne one o prinčevima i princezama, ni o vitezovima, nego stvarna bajka gdje je Igor samo čovjek, a ja žena i tražino našu sreću jedno pored drugog, a sve to upotpunjuje ovo malo stvorenje ispred mene, sa najljepšim očima i iskrenim osmjehom.

Sonja mirno sjedi na stolici dok joj raščešljavam kosu i pravim dvije kikice. Ovog jutra je neobično tiha, čak i ne zahtjeva palačinke za doručak. Obično bi tražila uvijek isto, ali uspjela bi joj uz zahtjev dati i mlijeko, kao i nešto od voća, jer to Igoru nije polazilo za rukom. S njom je veoma jednostavno zapravo, lako možemo postići kompromis ali data riječ mora da se ispuni. Puno je lakše tako nego svaki put kažnjavati ili prijetiti.

Od kako ju je Igor doveo prije sedam dana u kući stanje se vidno popravilo. Dječija vriska i smijeh od svega ovog zapravo i čine dom. Igor je srećan čovjek što je ima uopšte, a njena bezuslovna ljubav prema njemu se vidi, skoro je opipljiva. Ne mogu znati o čemu razmišlja dijete od šest godina ali ona je više nego zrela za svoju dob. To sto ih je Jasna ostavila da bi ostvarila svoje snove na njoj je ostavilo vidnog traga. Igor se trudi, daje sve od sebe, samo slijep to ne vidi. Ni jedan roditelj, koliko god savršen bio ne može zamjeniti onog koji nedostaje. Samo što će Sonja cijelog života znati da ima majku koja je otišla od nje kad joj je najviše trebala.

„Hoćemo ići spremati doručak" Sonja me pogleda i nijemo ustade sa stolice i sjede na krevet gledajući u pod i u svoja stopala. Juče smo bile u parku. Igor nas je odvezao na moje insistiranje, ali sam ga natjerala da nas ostavi same. Modrice na licu su skoro skroz izbledjele i svaki trag se može prekriti šminkom.

Ali se isto tako desilo i nešto čudno. Prvo je Sonja s nekom od djevojčica pričala o majci, potom je prije polaska kući rekla da ju je vidjela. Iskreno, ne znam kako Jasna izgleda, ali znam da se javila Igoru. Čudno mi je da u kuću nema nigdje nijedne njene slike. Mogu razumjeti da je Igor ne želi gledati, ali ona je samo dijete.

„Tata i ti mi ne vjerujete. Vidjela sam mamu. Vidjela sam je" spustim svoj dlan na njenu glavu i ona me pogleda očima punim očekivanja. Čučnem pored nje i nasmješim joj se.

„Dušice, nije da ti ne vjerujem, samo sam rekla da su možda pogrešno vidjela. Možda ti mama samo nedostaje i jako želiš da je tu negdje" mogla bi plakati zbog nje.

„Stvarno sam je vidjela" možda i jeste. Vjerovatno je u gradu, ali mi nije jasno to što špijunira umjesto da dođe i vidi je. Možda neće zbog mene.

„Djevojke, gdje ste" ona se namršti jače kad je čula Igora. Nema onog veselog trčanja njemu u susret niti galame kao i obično.

„Gore smo" viknem malo jače i za nekoliko trenutaka on uđe u sobu.

„Šta se događa ovdje? Sonja" neće ni da ga pogleda, a na njegovom licu se pokaza razočaranje.

„Razgovaraj s njom. Ostaviću vas i pripremiti doručak u međuvremenu" kažem mu i izađem. Ne zato što sam kukavica nego nema svrhe da ja popravljam njihov odnos. Desiće se sledeći put da ja neću biti tu, a on će morati sam s njom izaći na kraj.

Zaposlila sam se u kuhinji da ne bi razmišljala o njima dvoma, ali bili je nemoguće. Koliko god sam voljela Igora, voljela sam i Sonju. Znam da sam samo povremeno u njihovom životu i dok ovo između mene i Igora traje. On se stvarno trudi biti pažljiv i posvetiti svoje vrijeme i meni i njoj, ali vidim da ima nekakav strah. Nisam mu ni u jednom momentu zatražila da stavi mene ispred nje, ali on se osjeća krivim zbog toga. Bez potrebe.

Dok sam slagala jaja na tanjir čula sam njegov telefon kalo zvoni. Ostao mu je na stolu u kuhinji i nisam ga uopšte primjetila. Radoznalost je pobijedila pa sam pogledala u ekran. Pisalo je njeno ime. Jasna je zvala Igora, a u meni se utroba zgrčila. Sinoć sam ga prvi put posle napada na mene natjerala da vodi ljubav sa mnom, ne trebam reći koliko je bilo lijepo i koliko sam uživala dok su nam tijela klizila jedno po drugom i dok smo postajali jedno. Imamo nešto posebno i jako, volimo se, a to nisu samo riječi nego se sve to i osjeti, treperi u vazduhu i pulsira u ritmu dva srca potopljena ljubavlju.