Između dva svijeta

9. Igor

Proživljavam zatvornih očiju predhodnu noć i proteklo jutro. Slike u mom umu su i te kako žive, a tijelo još življe. Srce u meni pjevuši i sreća izvire iz svake pore. Dobro raspoloženje me drži cijelo vrijeme nasmijanog, a duša mi je tako spokojna. Imam osjećaj da ledbim nekoliko centimetara iznad tla svaki put kad pomislim na njene usne i meku kožu. Tijelom mi prođu žmarci i krv mi zahuči tako jako da je skoro mogu čuti. Jedva čekam da se izgubim negdje s njom i da uživam u našem zajedničkom vremenu. Ne mogu vjerovati da mi toliko treba a rastali smo se prije svega nekoliko sati.

Vani se pošteno naoblačilo i čini mi se da će svake sekunde nebo otvoriti i da će kiša zapljuštati. Negdje u daljini čuje se grmljevina, a može se vidjeti i po neka munja kako propara to sivilo. Vjetrić koji duva je prohladan a u vazduhu se osjeća omora. Ništa od toga ne može da pokvari to kako se osjećam niti me prekida u sanjarenju i razmišljanju o jučerašnjem danu. Spokoj koji me trenutno drži nisam nikad imao u životu.
Martina je žena koja može imati bilo koga, ali je odabrala mene. Ona sad pripada meni, vrlo dobro u svom umu oživljavam trenutak njene potpune predaje i puštanja mene ne samo u njeno tijelo nego u cijelu dušu. To nikad neću zaboraviti. Posebni trenutci ostaju urezani u nama i svaki put kad ih se sjetimo, stvore neku iluziju ponovnog proživljavanja svake emocije u tom momentu. S tom ženom sam za ovih sedam dana bio više svoj nego za cijelih šest godina braka s Jasnom. Sad se samo pitam šta sam vidjeo u Jasni osim ljepote. Bila je toliko prazna iznutra, da sam onu njenu hladnoću prvi put u punoj snazi vidjeo kad je rodila Sonju.
Njih dvije ne mogu čak ni da se uporede, nemaju ništa zajedničko pa čak ni boju kose.
Martina je sva prirodna, opuštena, svoja i nikako umišljena. Nije opterećena prolaznim stvarima u životu i besmislicama poput Jasne. Njoj ne smeta obući odjeću koju je kupila u najobičnijoj trgovini gdje na etiketi piše Kina. Jasna bi prije sebi isjekla vene neko to navukla na sebe. Martina nema svoju djecu, a zaštitnički instinkt koji ispoljava prema Sari pokazuje samo kakva će majka jednog dana da bude. Sve ono što se može poželjeti u jednoh ženi postoji u njoj.
Zašto nisam mnogo ranije obratio pažnju na nju? Do duše, ona je bila jako mlada i imala je druge stvari na pameti, tad vjerovatno ne bi bili ovo što smo sad. Jedino dobro koje imam iz predhodnog života je Sonja, ona je nešto najvrednije što sam ikad dobio. Ta djevojčica je centar mog svijeta i uvijek se sve vrti oko nje. Pomjerio bi planine za njenu sreću i otišao u svemir ako treba. Samo to malo lice me proteklu godinu držalo pribranim, jer sam znao kad dođem kući da će njene male ručice pomilovati moje lice, a njena razigranost otjerati svu napetost. Bilo je teško ponekad, toliko da sam imao utisak osjećaj neuspjeha, svjestan da joj nisam bio dovoljan i da nisam stalno uz nju. Svo moje slobodno vrijeme sam provodio s njom i bio svega sa nekoliko žena čisto da povremeno zadovoljim svoje potrebe. Znao sam da trebam poraditi na tome ali nisam mogao bilo koju tek tako pustiti blizi nas. Sad znam i zašto je tako bilo. Ja sam čekao onu posebnu, sudbina je imala druge namjere, za koje nisam znao i nemam ni jednu zamjerku na to.
Za sat ću napokon opet da je vidim. Idem sa Sonjom na slavlje i čekam sad da je mama obuče. Trebao bi i ja da odem i da se da istuširam, ali na meni je u tragovima ostao njen miris, nisam želeo da ga sperem sa sebe dok ne budem trebao već krenuti. Tako imam osjećaj da je tu kraj mene, skroz mi blizu.
"Igore. Hoćeš ići" majka me doziva i okrenem se prema njoj. Osmjeh na mom licu ne mogu sakriti sve i da hoću.
"Naravno. Nisam se predomislio. Imamo još vremena" kažem joj a ona me pogleda s onom toplinom koju samo majka ima.
"I nemamo baš. Moramo stići bar desetak minuta prije zakazanog vremena" odmah sam ustao i uputio se u sobu.

Nešto kasnije u jednoj ruci držim veliku kutiju u kojoj ni sam ne znam šta sve nema, a u drugoj mi ke Sonjin dlan. Stojim pred ulazom u njenu kuću i osvrćem se po dvorištu. Uprkos oblačnom vremenu vani je najmanje petnaest mališana koji se igraju i vrište trčeći kroz dvorište. Sonja stoji uz mene i posmatra ih sa zanimanjem.
"Previše su bučni" skaču po trambolini i spuštaju se niz tobogan. Jesu bučni, ali ne previše.
"Idemo potražiti Saru i čestitati joj rođendan. Onda možeš da se igraš sa ostalima" ona me čudno pogleda, ali ne reče ništa. Produži u kuću stopeći se sa bezbroj balona u raznim bojama tražeći drugaricu.