Između dva svijeta

5. Igor

Slušaj srce... Koliko puta smo samo čuli tu rečenicu? Kad pogledam unazad, zapitam se... Da li srce može da pogriješi čak i kad vrišti ime žene koju volimo? Da li sam stvarno voleo ili sam samo žudio ispuniti svoj život još nečim što nije posao i što se očekivalo od mene? 
Ne mogu da prestanem razmišljati o njoj i svemu onom što mi je rekla o svojoj prošloj vezi. Još manje mogu vjerovati kroz šta je prošla i kako se drži nakon svega. Ona je oličije hrabrosti i samopoštovanja prema sebi jer ima mnogo žena koje kroz život prođu mučenje. Prva od njih je bila moja majka, ali ona nije željela ostaviti moga oca i otići jer joj nije dao nas dvoje. Ona je otišla ne obazirući se, srušenog ponosa, slomljenog srca i prepuna ožiljaka, ne osvrćući se. Ja joj se divim svaki put kad pomislim kakav pakao je iza nje i kako se bori sa svim. Nikad u životu nisqm udario ženu, ne mogu reći da se nisam svađao, ali nikad nisam vršio silu na njih. Čak ni na Jasnu. Niti sam je ograničavao, niti je sputavao, nisam joj ni solio pamet kad bi donosila odluke. Ali sam pogriješio. Možda sqm trebao biti čvršću i s vremena na vrijeme stati pred nju i ukazati joj na greške. Kako god bilo, sad je kasno. Ona je otišla ne razmislivši dva puta o posledicama. Ni po mene ni po dijete. Sad vidim da je u jednu ruku uradila pravu stvar, jer je moglo proći mnogo gore. A sad sam suočen s novim izazovom u obliku Martine i po malo gubim konce u rukama.

Dva dana... Poslednji put sam je vidjeo prije dva dana kad je dovela Saru ovdje. Uspjeli smo samo razmijeniti pozdrav. Nisam zadovoljan, a nemam nikakav opravdan razlog da je vidim, ne želim je dovesti u neprijatnu situaciju niti želim da bude predmet ogovaranja. Radila je prvu smjenu i nije bilo potrebe da odlazim po nju iako sam to htjeo uraditi nekoliko puta. Borim se svim svojom nagonima i gubim bitku jer vadim telefon iz džepa i pišem joj poruku. Pritisnuo sam pošalji i čekam odgovor koji ne dolazi. Subota je veče, pola devet. Gdje je? Niz kičmu mi siđe ledeni žmarac i ukočim se. Šta ako je njen bivši došao i opet je preplašio? Ili se nešto dogodilo? Pozovem je ali poziv ode u govornu poštu i postao sam nervozan. Da li da odem do njene kuće i pitam Smiljku za nju ili da sačekam još malo? Napravim krug sobom i shvatim da nema čekanja i izjurim van iz kuće. Nisam se javio ni mami nego sam požurio da provjerim da li je dobro.
Svjetla su upaljena u njenoj kući i bez oklevanja sm pokucao na vrata. Iznenadio sam se kad ih je otvorila Jana.
"Dobro veče Igore" veselo me pozdravi pa se pomakne da bi me pustila unutra.
"Dobro veče. Je li Martina tu" pitam je i ona se osmjehne.
"Tu je ne brini. Oblači se" oblači se? Bože, slike koje mi napadnu um nisu nimalo čedne, a tijelo mi odreaguje onako kako ne želim trenutno.
"Idete negdje" pogledam Janinu haljinu koja je kraća nego li je potrebno i srce mi zabubnja prejako.
"Hoćemo izaći malo s društvom. Martina ne bi trebala ići bez veće pratnje, ovako se okupilo nas nekoliko paćemo negdje u klub. Moramo malo i da se opustimo" nije mi svejedno što odlaze, a još manje mi se sviđa pomisao nje negdje, boga pitaj gdje, izloženu opasnosti od njenog bivšeg.
"Gdje idete? Koji klub" ovo je prigradsko mjesto i do centra je pet kilometara. Znači da je najbliži klub pola sata udaljen odavde.
"Ne znam, ima ovaj novi skoro otvoren. Faraon, mislim da se tako zove. Želiš li i ti sa nama" pita me Jana i cupka nogom iščekujući moj odgovor.
"Ne, hvala. Htjeo sam samo da vidim Martinu na kratko, ali neću da vam smetam" nisam trebao ni da dolazim uopšte.
"Kako želiš. Ako se predomisliš tu smo" zahvalim joj se i izađem iz kuće. Nemam pojma zašto me posesivnost lomi iznutra, nemam pravo na nju. Mlada je, lijepa je i veoma privlačna. Normalno je da neće dozvoliti da život prođe kraj nje i da se prepusti samovanju. Lakše bi mi bilo da nisam znao da idu bilo gdje, nego da se nosim sa podivljalim mislima o tom provodu. Već sad mogu da zamislim tuđe ruke oko nje, a bijes prolazi kroz mene i prijeti da me rastrgne. Znao sam od samog početka da je drugačija i sad svi ovi pomješani osjećaji u meni prave veliki problem. Ona možda nije spremna na vezu koja će da traje, ali njeno tijelo ima potrebe, prirodne nagone, a ja ne želim da njenu strast gasi neko treći. Želim da sam to ja.
Srce mi ludački bubnja i ne mogu se kontrolisati onako kako to želim. Ne mogu spriječiti ljubomoru koja me kao zvijer izaziva i kida iznutra pritiskajući mi stomak i grudi. Između nas se nije desilo ništa što bi dalo povod za takvo moje ponašanje. Ali jesam žudio za njenim okusom, mirisom, zvonkim glasom, osmjehom i njenom blizinom. One usne boje maline su me mamile, hiljadu puta sam svoje zamišljao na njenima, a da ne spominjem miris koji osjetim i kad nije blizu. To je pravo mučenje, ono na koje ne mogu uticati. Ima nešto u njoj što me ponovo natjeralo da poželim nešto više i da uzmem ono što ne bi smjeo.
Mama je zaspala, Sonja takođe, a ja sam gledao neki film, nemajući pojma o čemu je. Svako malo bi provjerio telefon, razmišljao sam čak i o odlasku u taj prokleti klub ali sam odustao. Nema šanse da ću joj pokvariti veče.  Prošla je ponoć kad sam se ušuškao u svoj krevet pokušavajući da zaspim. I uspjeo sam i to nemirnim snom, nisam se uspjeo otarasiti tjeskobe. Martina je žena koja ima pravo na sve ono što joj ke uskraćeno. Neka živi punim plućima, ja bi je ionako samo sputao.
Čujem telefon kako zvoni i jedva natjeram sebe da podignem ruku i napipam ga negdje na noćnom ormariću. Onako snen i ne vidim ekran kako treba. Protrljam oči i čim sam vidjeo Martinino ime u trenu sam bio budan. Brzo bacim pogled na sat i vidim da je dva iza ponoći. Izašle su, nije valjda nešto krenulo po zlu?
"Halo" ne mogu zvučati budnije koliko god se trudio.
"Igore, ja sam. Nadam se da se ne ljutiš što te zovem ovako kasno. Možeš li doći po mene i Janu? Objasniću ti sve kad stigneš" nije ni završila rečenicu kako treba već sam navukao jednu nogavicu hlača.
"Gdje ste" ona mi diktira adresu i pokušavam da shvatim koje je to mjesto.
"Drži telefon kod sebe, nazvaću te kad budem blizu" različiti scenariji su mi kolali glavom i ni jedan nije bio baš lijep.
Vozio sam kao manijak, a svaki tren zahvaljivao bogu na čistim cestama i manjku saobraćaja. Noć je tamna, mjesec se skrio negdje, a po neki oblak zaklonio treptave zvjezdice. Nije mi trebalo mnogo da se prisjetim ulica i zgrada, jer dugo nisqm bio u ovom mjestu, a nije bilo teško naći ni njih dvije. Stajale su ispred zatvorenog kafića, pričqjući ko zna o čemu, a Martina je svako malo gledala iza sebe. Njen strah je i te kako vidljiv, ali me bi dozvolio da joj se bilo šta desi. Stao sam nekoliko metara od njih i čim sam izašao iz auta Martinu je preplavilo olakšanje i cijelo tijelo joj se opustilo.
"Stigao si" prošapta i stidljivo se nasmješi a ja nisam mogao da odolim i kliznuo sam pogledom niz njeno tijelo diveći se njenim oblinama i zavideći haljini koja ju je obgrlila i dodirivala.
"Hvala ti. Meni je hladno, a možemo pričati u autu"  Jana je bila i dalje dobro raspoložena ali Martina je tiha.
"Jesi li dobro" piram je za svaki slučaj. Ona mr gleda i ne trepće. U očima joj nešto sija i osmjeh koji mi pokloni obasja cijelz noć.
"Sad jesam" tiho prošapta. Jana je sjela pozadi, a ona na suvozačevo mjesto. Potom su mi prepričavale cijelo veče.
Uglavnom ostale su bez prevoza kući, a taksi ovako kasno bilo je teško naći. Prijatelji su im odlučili ići dalje jer je klub u kome su bili, bio bez veze. Jana i ona nisu htjele s njima tako da su pozvale mene.
"Nikad više se neću pojaviti tamo. Osjećala sam se kao neka bakica od sto godina. Oko nas sve djeca" Jana se požali i Martina se nasmiješi.