Između dva svijeta

13. Igor

Na lijepe stvari se vrlo lako navikne i sad sam više nego svjestan kakvu prazninu ću naći u svojoj kući kad se vratim tamo. Nemam puno vremena da se naviknem na to niti imam rešenje za naše stanje. Nema šanse da se viđamo samo povremeno, trebam je stalno, svaki dan.

Rastresen sam cijeli dan, nema svrhe da se trudim prekriti to jer je prokleto nemoguće, ne zato što ne želim već ne mogu.  Čak je i Sonja primjetila moje loše raspoloženje i ne zapitkuje me kao inače, a mama i sestra daju sve od sebe da pripreme roštilj u dvorištu. Pomagao sam, radeći i što treba i što ne treba, samo da bi skrenuo misli sa onog što me muči.

Martina je otišla kod svoje majke i to prije nepun sat, a imam osjećaj da je nema danima. Ne znam kako sam se našao u cijeloj ovoj situaciji. To je valjda cijena ljubavi, osjećaji pomješani sa potrebom i konstantna želja. Već se danima pripremam na ovu razdvojenost ali nisam odmakao nigdje dalje od želje da je zadržim za stalno. Ne nedostaje mi volja nego način. Rano je, prerano da je zamolim da se preseli kod nas. Tu je međutim i problem moje bivše žene koja očigledno nešto smjera a ja nemam pojma šta. Osim što zove svaki dan po nekoliko puta, želi da vodi Sonju na vikend, a ne postoji šansa za to. Ne dolazi u obzir da ja idem s njima i da glumimo malu srećnu porodicu. To već nismo više od godine, a Sonja se navikla bez nje i lijepo nam je. Zapravo ljepše nego ikad.

„Braco, izgledaš kao pokisla kokoš. Nije smak svijeta zaboga. Malo strpljenja i sve će se srediti“ da je bar sve tako lako kako oma kaže, ali znam da nije niti će da bude.

„Nisam imao pojma da će stvari zapravo ovako izgledati. Bespomoćan sam i ne znam kako riješiti sve ovo a da svi budu srećni i zadovoljni“ ona se nasmije i pogleda prema našoj djeci.

„Batice, ljubav nikad, ali baš nikad nije jednostavna. Jasnu si oženio jer je bila praktična žena i mislio si da je voliš, a sad kad su sreo nekog ko je drugačiji i kad si našao ono što nisi imao, osjećaš se drugačije. Naviknut ćeš se vremenom“  i sam posmatram dječicu i pomislim kako bi bilo divno opet biti mali. Ali kroz odrastanje opet nas čeka trnovit put koji moramo proći da bi postali odrasli ljudi koji su sposobni nositi se sa životom. 

„Vidim i sam da neće biti lako.  Sreća pa je ona divna žena i mogu joj vjerovati“ nasmješim se.

„Vidi se da je voliš mnogo. Jesi li joj to rekao“ pita me.

„Jesam. Voli i ona mene... Recimo godinama unazad. Čudno je to što sam je dobio sad, a ne ranije. Prsti sudbine su baš po nekad lijeni“ nasmijemo se oboje.

„Tata, hoće li doći Sonja? Moramo pričati ozbiljno“ jedva se suzdržim da ne prasnem u smijeh zbog „ozbiljnog“ razgovora, ali sam se suzdržao.

„Doći će s tetkom malo kasnije. Zašto se ne igraš s rođacima“ pitam je.

„Oni su dječaci i ne znaju se igrati čajanke. Osim toga puške su ružne“ slegne nevino ramenima i spusti pogled.

„Možeš da se zabaviš i s nama ovdje dok one ne stignu, ako već nećeš da se igraš. Dan je lijep i nije previše vruće pa možeš i vani da sebi napraviš čajanku s lutkama umjesto u sobi“ ona teatralno odmahnu glavom i dlanovima pokrije lice.

„Tata, čaj pijemo ja i Sara. Shvataš? Lutke budu u sobi“ nasmijao sam se.
„Idemo ja i ti da popijemo jedan u međuvremenu“ i stvarno jesmo. Ja sam skuhao čaj u kuhinji i oprao njene plastične šoljice, tanjiriće i čajnik. Ona je sve to složila na sto i donijela nam keksiće. Uživao sam igrajuću se s njom, a uživala je i ona. Možete li zamisliti odraslog čovjeka kako sa svojom šestogodišnjom djevojčicom pije čaj iz plastične šoljice i gricka kekse, pričajući o nekim glupostima u međuvremenu. Uživao sam svake sekunde, a seka se potrudila da napravi nekoliko divnih slika. Ona će brzo da odraste, ovo će ostati samo divne uspomene i na mene i na nju.