Između dva svijeta

8. Martina

Srećna sam...

Zaplovila sam u more sreće, a to moje putovanje se vidi i na meni. Neprestano se smješkam, radim bez pogovora i jutros u ogledalu sam vidjela drugu sebe. Ispunjenu i zadovoljnu , a sve to zahvaljujući sami jednim čovjeku.
Vrijeme provedeno s Igorom, na bilo koji način, uticalo je na mene pozitivno. Nije bilo mjesta nesigurnosti, sramoti ili čudnim osjećajima kad bi me gledali ljudi oko mene. Ne dam da mi bilo šta pokvari ni današnji dan, a ni viked koji imam slobodan. Igor mi je već najavio izlazak u sutra veče, nakon zabave povodom Sarinog rođendana, a vidjet ćemo se i večeras. Zapravo se viđamo svaki dan, a od kako je Zorica došla kući, obavezno dolazi po mene na posao. Nebitno koja sam smjena. Ludo sam zaljubljena i uživam u tome svaki sekund. Nismo još došli do kreveta, ali zato smo podijelili mnoge intimnije i ljepše trenutke istražujući jedno drugo.
Sinoć mi je stigla sestra, Ivana, Sarina majka. Ona i zet rade u Njemačkoj, a postoji velika šansa da i Saru odvedu sa sobom. Voljela bi da se i to desi, dijete i te kako treba svoje roditelje. Imam još sat do kraja smjene, a već sam pošla da provjeravam telefon svaki tren , a i pogledam na vrata svako malo. Uslužim dvije starije gospođe koje često navraćaju ovdje i tad ga vidim kako pridržava vrata ženi koja vozi bebu u kolicima. Sva sam se rastopila, čekajući da se samo malo okrene i pogleda me. Nije trebalo dugo da se to desi, a osmjeh na njegovom licu bio je očaravajuć.
Prišao mi je kao i obično a ja nisam mogla ne diviti se toj njegovoj pojavi koja je jednostavno plijenula pažnju. I muškaraca i žena. Njegov opušten stav i način na koji se ophodio prema avima zaalužuju posebno poštovanje.

"Zdravo, dušo" namignuo mi je i znam da sam se zacrvenila. Ne zato što mi je toliko neprijatno, nego zato što još nisam navikla na toliko pažnje i nježnosti pred svima drugima.
"Zdravo i tebi. Čime da te uslužim danas" pitam ga i ne mogu skiniti oči s njega. Bože od samog pogleda poželim one ruke svuda po sebi baš kao i usne. Želim da me obožava danima, zauvikek.
"Pa tobom, kao i obično" namigne mi. "Popiću kafu dok te čekam" sjeo je za prvi slobodan sto i pripremila sam mu domaću kafu, znam da ne voli onu iz aparata.
Znam da posmatra svaki moj korak jer osjećam njegove oči svuda po sebi, bilo je neobično divno biti cijelo vrijeme u nečijem centeu pažnje, a od njega mi je to godilo. Voljela sam to, voljela sam sve što ima veze s njim, voljela sam njega.
Stvaila sam kafu ispred njega i iskoristio je to da me uhvati za ruku i poljubi je. Brzo sam se odmakla od njega da završim dan i Jana je iskoristila to da me ostatak vremena zeza.

"Evo sad ozbiljno. Kad vas vidim ovako čini se da on tebe obožava. Mislim znam da si ti odlijepila za njim, ali ni on ne zaostaje za tobom. Lijepo je vidjeti te tako srećnu. Idi, ja ću da završim ovo. Od jeh je da te onaj komad toliko čeka" zahvalim joj se i odem da uzmem svoje stvari.
Igor me čeka pored auta i bez ikakvog upozorenja ljubi tako jako da sam izgubila osjećaj za stvarnoat i sve oko sebe. Željela sam ga toliko da ne znam kako se više nositi s tim. Spremna sađ na veliki korak jer mi nije dovoljni da me samo dodiruke i ljubi van pameti.
"Tako si neodoljiva" prošapće.
"Imamo mnogo obaveza danas. Kasnije ćemo da nadoknadimo sve" prihvatila sam njegovu ponudu da me odveze u susjedni grad. Nisam rekla da trebam nešto za sebe, ali svakako želim kupiti auto i treba mi neko ko zna nešto o tome.
Trebalo mi je vremena da nađem poklon za Saru i da uočim prvi autosalon.
"Nisi mi rekla za ovo" obgrli me oko ramena.
"Nisam, ali bi mi mogao pomoći. Hajdemo" poljubio mi je kosu i obgrlio jednom rukom.
Kretali smo se po salonu gledajući razne modele i novih i polovnih automobila. Ne mogu sebi priuštiti nov to je sigurno, a biću srećna da ne idem kući pješke i sama.
Proveli smo više od dva sta tu da bi izabrala pravi auto i Igor je bio od velike pomoći.
Na kraju sam kupila auto koje će u ponedeljak biti kod mene. Srećna sam i zadovoljna, život je napokon bio onakav kakav sam oduvijek priželjkivala.
"Jesmo li obavilu sve što smo trebali" pita me.
"Mislim da jesmo. Idemo sad kući" kažem mu.
"Idemo prvo do moje kuće da uzmem nešto stvari za sebe, trebaće mi sutra, usput ćeš vidjeti i gdje živim. Potom te vodim na večeru" ne mogu mu reći ne, ne znam kako da ga odbijem kad je ovakav.
"Dogovoreno" kažem mu i sjedam na suvozačevo sjedište. Prepustim se mislima koje su od normalnih postale strasne i nemam pojma kako ih spriječiti. Počela sam se vrtjeti na sjedištu tražeći udoban položaj, ali ga nije bilo. Koža me peckala od potrebe za dodirima i vrelina je bila skoro neizdrživa.
"Dajem zlatnik za tvoje misli. Izgledaš nevjerovatno" naglo se okrenem prema njemu posmatrajuću ga. Bez sumnje sam ga željela, nemam kontrolu nad sobom.
"Ti. To je ono o čemu mislim" on uspori malo i skrenu u sporednu ulicu gdje su u red složene predivne velike kuće.
"Dobro je to znati jer i ja mislim na tebe, cijelo vrijeme. A o čemu si tačno mislila" stao je ispred velike kuće s predivnim dvorištem u koje je sigurmo mogla stati još jedna kuća iste veličine. Zapanjeno sam gledala u okruženje i solarne lampe raspoređene uz trotoar. Ostala sam bez teksta. Znam da ima dobar posao i da stvarno mnogo radi, ali nisam znala da je baš toliko imućan.
"Ovdje je predivno" rekla sam potpuno opčinjena.
"Hvala ti. Dođi sa mnom unutra" izašao je i otvorio mi vrata. Pokupio je pošto i otključao kuću. Nisam mogla baš dobro da vidim ali svjetlo je obasjalo prevelik dnevni boravak i ostala sam zatečena kad sam vidjela uređenje. Očekivala sam velik prostor sav u onom kožnom modernom namještaju, staklu i velikim jastucima, kristalnim lusterima, bolnički čist, a zastala sam sve samo ne to.
Tamo u ćošku su stajale Sonjine igračke, na trosjedu je pliš, nekoliko šarenih jastičića i roza dekica. Na stolu su novine a ispod njega bojanke u bojice uredno složene. Umjesto hladnog prostora dočekao me topli dom.
"Dobrodošla u moj dom. Slobodno razgledaj dok ja pokupim nekoliko stvari iz sobe na spratu" poljubi me na brzinu i nestade penjući se uz stepenice.
Iznad kamina su bile slike, njegove i Sonjine. Izgledali su srećno, oboje.
Nisam nigdje vidjela Jasninu sliku sa Sonjom, kao da je želeo da izbriše svaki njen trag iz njihovih života.
Šetala sam po prostoru i zaustavila se na ulaz u kuhinju. Čovječe, ovako nešto sam vidjela samo na televiziji. Sve je vrhunska tehnologija i na dugmiće, toliko odudara od svega ostalog.