Moć ljubavi

7.

-Uzmi moju kćer da ti vrati dug.. Garantujem da je nevina... Uzmi moju kćer..uzmi..uzmi..

Dlanovima poklopim uši jer još u glavi odzvanja njegov glas, riječi koje me slamaju na pola. Svako slovo se zabija ravno u moje srce koje je do danas, ipak, žalilo oca, ali od ovog trenutka nema više žaljenja, praštanja i traženje razloga za njegovo ponašanje. Nema! 

Polako prelazim cestu i svakim korakom osjećam bol u nozi koja se uzdiže, rekla bih da dolazi do srca i tu još više, jače, dublje zaboli. Leđima se oslonim na stub rasvjete dok mi suze besramno padaju niz lice. 

-Uzmi moju kćer.. uzmi.. uzmi

Dišem duboko a svaki uzdah boli. Imam osjećaj da ću se onesvjestiti. Neka babina duša dobro zapamti datum kad me je vidjela pored mezara da mu učim fatihu. Neka zapamti jer od ovog dana ja mu više neću ići na mezar, neću se moliti Bogu da mu dženet podari, neću davati sadaku za njega. 

Izdao je on mene na ovom svijetu, ja njega izdajem za onaj. 

Nekako se dovučem do zgrade i teškom mukom penjem uz stepenice. Pod farmericama osjećam kako mi noga otiče sve više. Polako petljam oko ključeva, čujem prigušeni smijeh u stanu i brzo ih otvorim. Sana nikad nikog ne dovodi u stan, niti otvara vrata kad mene nema. 

,,Sano?" Doviknem uplašeno i bacim torbu na stažalu u hodniku.

Možda sam negdje u podsvjesti uma pomislila na Benju, Melisa, Elmu ili čak njenu drugaricu Sandru, ali na Malika nisam pomislila definitivno. A on je opet sjedio na podu sa njom, u običnoj trenerci i crnoj majici kratkih rukava, razbarušene kose dok u krilu drži zdjelu sa grickalicama i igra se igrica sa mojom mlađom sestrom. 

,,Seko." Sana se osmjehne i pauzira igricu, pa ustane da me zagrli. ,,Mali lik me dopratio iz škole. Ti nisi mogla, pa sam zvala Melisa ali on je na poslu. Bila sam tako tužna a onda se stvorio Mali lik i pravio mi društvo. On je sada moj najbolji drug." 

,,Hvala, Malik." Osmjehnem se prema njemu dok milujem Sanu.

,,Šećeru, to suze radosnice što me vidiš?" Zaškilji prema meni. 

,,Što si plakala, seko?" 

,,Nisam." Nekako promucam dok mi usna drhti. Uvijek sam loše, loše lagala. ,,Boli me noga." Dodam i mašem prstima ispred lica. 

Kroz suze gledam kako Malik polako ustaje i odlučnim korakom ide do mene. Čučne dok pomno posmatra moju nogu, pa je polako podigne dok ja grizem usne da ne vrisnem. Uzdahne i odmahne glavom, pa me na moje iznenađenje, uzme u naručje i ponese do kauča. Njegove čvrste ruke drže mi leđa i pošto su mu prsti dugi, osjećam ih na zadnjici. Uzdahnem njegov miris i tužno naslonim lice na njegove čvrste grudi. 

,,Šta si radila, Amela?" Upita promuklog glasa dok polako i nježno podiže nogavicu mojih farmerica. 

,,Pala sam." Šapnem.

,,Sigurno?" Upita gledajući duboko u moje oči tražeći istinu.

,,Aha."

,,Gdje? Kako?"

,,Pala sam i to je to." 

,,Nisi bježala od nekog, zar ne?" Tiho šapne dok palcem mazi otok na mojoj nozi. 

Zatvorim oči i zadržavam dah, riječi su mi na vrh jezika i prijete da izlete van. 

,,Ne, zašto?"

,,Da si pala povreda bi bila drugačija. Jako si istegnula ligamente, nisi je uganula niti slomila, ne brini se. Ali ovi ovdje ligamenti, nervni završetci, kad se povrijede, znaju da bole pakleno." Tiho šapuće dok palcem masira oko mog zgloba. ,,Ovakve povrede se najčešće dobijau trčanjem ili kad bi velikoj brzini trčiš pa iskriviš nogu. Zbog toga pitam."