Moć ljubavi

27.

Poslije nekoliko mjeseci...

Lauterbrunnen - Švicarska

Kako je lijepo... Pomislila sam upijajući pogled oko sebe. Sve te planine, rijeke i zelenilo, plavo nebo i cvrkut ptica, činilo je da osjećam mir za kojim sam žudjela toliko vremena. Ležala sam na velikoj ljulji, na našoj prostranoj terasi i ispijala svoju jutarnju dozu kafe. Imala sam osjećaj da mi se oči zacakle svaki put, a srce preskoči otkucaj kad osjetim svoju bebu da se vrti. Ti mali pokreti su me ispunjavali srećom. Svaka rupa koja je bila na mom srcu od tuge, lagano je nestajala svaki put kako su dani odmicali i pokreti postali sve češći i češći. 

Svaki trn na duši zamjenjen je laticom mirisne ruže. 

,,Ma kako te samo mama voli, pile moje." Šaputala sam dlanom mazeći svoj stomak. Bila sam u sedmom mjesecu trudnoće. Nosila sam dječaka i molila sam Boga da mi bude živ i zdrav, da svakom Bog da ovakav neprocjenjiv dar. Trudnoća je učinila da budem još više emotivnija. Na sitnicu bih zaplakala. 

Vrata su se zalupila od promahe, i okrenula sam se preko ramena gledajući u Sanu koja se vraćala iz škole. Ostavila je svoj ruksak na trosjed i sa osmjehom mi dotrčala. Čim smo se mi smjestili, pozvali smo je kod nas. Nekoliko vremena bila je u Americi kod Benjine mame i bez obzira što znam koliko je vole, ja sam se opet osjećala najsigurnije kad je uz mene. Niko nju neće moći voljeti više od mene i paziti, maziti. 

,,Kako je bilo u školi?" Upitala sam dok je sjedila na podu. Stavila je nježno obraz na moj stomak osluškujući bebu. 

,,Tetkica je došla, bebo." Ignorisala je moje pitanje i nakon nekoliko sekundi podigla glavu. ,,Zašto se ne vrti?" Namrštila se.

,,Vrtio se maloprije." Pomazila sam njen obraz. 

Ustala je i otišla sebi napraviti kafu. Gledala sam je i molila Boga da mi je čuva. Neki strah me uhvati kad shvatim kroz šta će tek proći ;ljubavi, izdaje, prevare i boli. Još prije trudnoće imala  sam majčinski instikt prema njoj i dala bih sve samo da moja djevojčica ne pati. Nikad. Porasla je dosta, kosa joj sad doseže do kukova. Njen hod postao je drugačiji, više damski. Pazila je na svoje ponašanje i manire, onako kako sam je davno učila, ali ovdje uz ovu generaciju je još bolje naučila. Često je govorila da više šuti kako ne bi obrukala Malika. Gledala ga je sa toliko ljubavi i privrženosti. U njemu je imala zaštitnika, iskrenog prijatelja.

On je u naše živote unio svjetlost, pokazao da dobrota još uvijek pobjeđuje. Dao nam je ono za čim smo obje čeznule i noćima maštale ;dom i mir. Uzdahnem kad sjedne pored mene. Danas je dosta drugačija. Nije mogla sakriti tugu u očima od mene koliko god se trudila. 

,,Šta je bilo?" Upitala sam gledajući u nju. 

Sana me dobro zna isto onoliko koliko znam ja nju, i svjesna je da nema potrebe da laže kako se dobro osjeća, jer ja vidim da je uznemirena. Prekrsti noge ispred sebe i laktima se nasloni na raširena koljena. Gledala je u svoje prste i grizla usne. Bila sam uplašena i blago sam je protresla za rame. 

,,Opusti se." Osmjehnula se. ,,Nije me niko pratio da me ubije, seko." Odahnula sam i namrštila se sama na sebe. Kako samo uspijem uvijek, ali uvijek pomisliti na najgore i najcrnje? 

,,Nego?" Upitam pokušavajući biti mirna.

,,Da li je rano da imam momka sad?" 

Podgila sam obrve gledajući u nju.  Pa izgleda da nisam samo ja primjetila kako je se moja djevojčica razrasla. Njene zelene oči bile su prelijepe, samo što su sad ispunjene brigom. Nacerila sam se, bilo je jače od mene. Kad sam do đavola ja ostarila? Želim se vratiti u one dane zabavljanja sa Malikom. Nekako je bilo drugačije.