Moć ljubavi

26.

Koliko sam samo bio ljut na nju zbog toga što je bila tvrdoglava, da ne kažem glupa. Dovesti svoj život u opasnost i život djeteta... Nije normalna! Prvo sam poludio na advokaticu Ninu, i napao je što je podržala suludu ideju o sastanku sa tako opasnim tipom. Gdje su bili ti njeni prijatelji da je spriječe u tome?! Zar ni jednog trenutka nije pomislila na Sanu, na bebu i mene? Kako joj nije palo na pamet kako bi smo mi živjeli nakon svega? Koliko bi nam samo boli zadala da je nešto krenulo po zlu.

Ljutito sam koračao hodnicima bolnice i činilo mi se kao da prelazim kilometre do njene sobe. Pregledao sam njene nalaze i ništa nije valjalo. Pritisak joj je skočio na sto osamdeset, otkucaji srca previše visoki za njeno stanje. Radili su joj betu i još uvijek je pozitivna, nema krvarenja i nema bolova u stomaku što je za sad dobro, ali nije ništa sigurno. Stres koji je doživjela može uzrokovati veći šok kasnije i izazvati spontani. 

Zadavit ću je! 

Zastao sam samo na trenutak da uzdahnem prije nego uđem u njenu sobu. Sredio sam da bude sama, da ima mir i privatnost. Doktorica je ušla prije mene, uključila joj još jednu infuziju u bronilu, provjerila stanje i izašla napolje. Onda sam ja ušao i jebi ga. Koliko god bio ljut... u sljedećem trenutku bio sam još ljući, pa onda sasvim miran i sve tako u krug. 

Vidjevši njeno blijedo i zabrinuto lice prvo sam se zabrinuo i ona mala sujeta me grizla napominjajući da je sama kriva. Polako sam prilazio krevetu gledajući u njene crne okice ispunjene brigom i strahom. Jezikom je prešla po usnama i nemoća više gledati oluju u mojim očima, spustila je glavu i prstima čupkala krajeve pokrivača. Oko nas se spustila jako napeta tišina. Znala je da sam ljut na nju zbog svega što je uradila, i ja sam znao da se negdje krivi zbog toga što je učinila bez dogovora sa mnom. 

Bacio sam pogled na trenutak na ploču gdje se pokazivao njen pritisak i trenutno je rastao, zajedno sa otkucajima srca. Bila je uplašena i nervozna. Prišao sam njenom krevetu i sjeo pored nje. Koliko god bio ljut, još više sam bio sretan što je ostala živa i što se na kraju ovako završilo. Trebao sam vrištati od sreće, ali nisam mogao. Nevidljivi obruč me stezao pri pomisli šta sam mogao izgubiti. 

Uzeo sam njen dlan i poljubio. Znao sam da je stid jer se na neki način osjeća da me izdala, zbog toga me izbjegavala pogledati u oči. Mogao sam osjetiti i dalje kako joj srce ubrzano kuca sve više i više. 

,,Sve će biti dobro." Rekao sam tiho i poljubio je u čelo.

,,Vidim da si ljut na mene, Malik. Nema potrebe da se trudiš pričati polako kad znam da bi se sad izderao na mene." Tiho je rekla i nakratko me pogledala. Morao sam se osmjehnuti, previše dobro me znala. 

,,Onda isto znaš da sam ljut jer si dovela u opasnost svoj život i bebu. Nisam ljut bezveze, Amela. Imam jako dobrih razloga za to."

,,Ali to sam učinila zbog tebe. Vjeruj mi." Stisla je moj dlan. 

,,Da si ostala kući zaključana, onda bi to bilo dobro i to bi učinila za mene, kao što sam ti rekao da radiš." 

,,Htjela sam da se sve brže završi."

,,Pod cijenu čega? Tvog života?" 

,,Nemoj biti takav." Sneno je rekla i pomilovala moj obraz. ,,Kunem se Bogom da sam to uradila zato da bi ti što prije bio na slobodi uz mene i bebu. Htjela sam da se sve ovo završi... zbog tebe, nas." 

,,Dođi." Privukao sam je sebi i tako držao u naručju neko vrijeme. Nijemo sam se zahvaljivao Bogu što nam je dao još jednu priliku. Sami njen miris me smirivao i nježni dodir njenih dlanova na mojim leđima činio je da se prepustim ljubavi koja je i ovaj put nadjačala ljutnju.