Moć ljubavi

28. (Epilog)

Zabrinuto sam pogledala na sat i uzdahnula. Već par dana taj me uzdah baš zaboli. Uzdah brige, neizvjesnosti, loših misli koje razaraju um i srce. Malik dosta vremena provodi na poslu, suviše je malo kod kuće. Željela sam se zaposliti da podijelimo sve te novčane troškove jer bi bilo dosta lakše. On bi bio više kući sa mnom i sa našim sinom. A on nije prihvatio. Govorio je kako to što on zaradi može biti, da se ja ne mučim i da kvalitetno provodim vrijeme sa našim djetetom. Govorio je kako 'majka najviše treba'.

Treba, da, ali treba i otac!

Iako mi nikad nije dao povoda za sumnju, neki trn se nastanio u mojim grudima puštajući korijenje obuhvatajući tako srce i stezajući ga sve više i više svaki put kad bi kasnio. Skuhala sam sebi kafu i nemirno šetala po prostranom dnevnom boravku očekujući njega. Zastala sam pored velikog ogledala i polako prelazila pogledom od vrha do dna svog tijela. Nisam više bila mršavica, ali nisam bila ni debela. Taman. 

Kosa mi je uredno počešljana i svezana u rep, podočnjaci su tu kao i uvijek, ali dosta manji nego prije. Još jednom sam pogledala na sat. Kasnio je već dosta. Prestala sam mu slati poruke samo da se uvjerim da je dobro i da se ništa nije desilo, jer znam da je produžio na poslu ili je negdje... Bog zna gdje. 

Već par dana razgovarala sam sa upraviteljima dječijeg obdaništa i naš Ajnur bi trebao od sutra krenuti, a ja bih krenula na posao koji sam tražila nekoliko sedmica. Sa Malikom nisam stigla pričati o tome, jer znam da će se protiviti. Radi duple smjene i kad dođe samo se istušira, zagrli me i povuče se u sebe, zaspi. I sve tako u krug. 

Jednom sam mu rekla da mi se čini kako je postao pohlepan za novcem, jer radi k'o crnac, a on se naljutio i posvađali smo se, jer eto on radi da bi mi imali sve. Dlanovima pređem po licu i osmjehnem se istinskoj sreći kad vidim svog princa kako me traži i na svoj jezik doziva.

,,Tu je mama, pile." Uzmem ga u naručje i poljubim. ,,O sneno moje..." Šaputala sam mazeći nosem njegov vratić. I kad uzmem njega, svaki problem, svaka briga se čini mala, nevažna. Kad vidim sjajne okica mog djeteta sav umor nestane, jer njemu sam potrebna koliko i on meni da bih bila ikoliko sretna.

Srce mi se stegne pri pomisli da ćemo od sutra provoditi manje vremena, ali neka. Na lijep način ću Malika naučiti lekciji. Neka vidi kako je kad dođe sa posla prije mene, pa ja samo produžim, poljubim ga usput i zavalim se u san. 

Legla sam sa Ajnurom i zaspala. Malik je kasnio već tri sata i bilo je uzalud da ga čekam sa toplim jelom na stolu jer bi se po hiljaditi put ohladilo i na kraju bacilo, a on bi jeo nešto na brzinu iz frižidera. 

***** 

Probudio me šum vode. Polako sam se okrenula i vidjela da je već počeo padati mrak. Malik je stigao, tušira se. Beba još uvijek spava. Pokrijem ga i sama se preokrenem na drugu stranu praveći se da spavam. U sobi je polumrak jer su spuštene zavjese i komotno mogu malo otvoriti oči da on ne vidi i posmatrati šta radi. 

Ne mogu sebi pomoći. Uvijek mi srce zaigra kad ga vidim. Moje srce ga pozna i ne može biti ljuto na njega. Pokušavam ustabiliti disanje jer me ono uvijek oda da sam budna. Izašao je ogrnut samo peškirom oko kukova dok drugim trlja kosu. Zastane na tren gledajući prema nama i nasloni se ramenom na zid. Čini mi se da je dugo, dugo samo tako stajao i upijao nas pogledom. Željela sam ustati i prodrmati ga za ramena da se trgne i da prestane raditi tako duple smjene jer nesvjesno gubi dosta. Propustit će Ajnurove prve riječi koje su preslatke, njegove padove i hirove. Zbog čega? Zbog više novca. Što čovjek više ima- veći su mu prohtjevi i nikad neće biti u suštini zadovoljan. Neće se naš sin sjećati svih tih silnih igrački koje mu je kupovao, niti odjeće i bilo čega... osim ljubavi i zagrljaja, poljubaca i vremena što je proveo sa njim igrajući se.