Poziv u četiri ujutru zbog presretanja baš moje robe i gubitka dva čovjeka. Prekinuli su najbolju noć koju sam u životu imao i ostavio sam je samu, utučenu. Nisam to planirao kao što nisam planirao ni ovo u čemu sam trenutno.
Nije moguće da sam pao u ruke neprijatelju čim mi je malo koncentracija zakazala. Ne mogu vjerovati da sam vezan pri potpunoj svijesti i da sam otišao kod nje bez ikakvog naoružanja. Oči su mi vezane, na rukama su mi lisice i sjedim na stolici. Noge su mi pričvršćene za nogare, a u glavi mi se i dalje malo vrti od omamljivača. Nisam se nadao napadu, niti sam mogao umaći njima, bilo ih je previše za jednog čovjeka i fer odbranu.
Ni jedan glas ne mogu prepoznati a ne znam ni koliko je dobro ispitivati sad. Neko od njih me prepipao i iz džepa mi izvukao telefon. Nisam ništa rekao. Pretpostavljam da će pozvati nekog od mojih roditelja ili brata. Uvijek sam ja bio taj koji organizuje otmice, otkupe ili ubistva, nikad nisam bio na mjestu žrtve.
Pokušavam se prisjetiti kome sam se poslednjem zamjerio ili koga sam doveo u neugodan položaj. Niko mi ne pada na pamet, sa svima sam postigao sporazum i učvrstio veze tako da mi ne mogu ništa. Starih dugova nemam, jedino što mi pada na pamet je da su me oteli greškom. Između ostalog, pronaći će me brzo budu li pratili signal telefona. To bar nije teško.
Neko od mojih otmičara je diktirao broj mog brata i pustio telefon da zvoni uključivši i spikerfon. Sudeći po zvuku prostorija u kojoj sam je skoro prazna i daleko od civilizacije.
„Viktor Triston? Imamo vašeg brata i imate čast da dođete po njega nakon što šefica završi s njim. U poruci ću vam poslati adresu i vrijeme" oštar i dubok glas izdiktira tih nekoliko riječi i opet sve utihnu. Od svega toga sam zapamtio šefica, a na pamet mi ne pada ni jedna praznoglava kučka koja bi mogla ovo izvesti. Sve su one bile dobre samo za jednokratnu upotrebu koju sam dobro plaćao ako se pokaže.
Ništa od ovog što se dešava meni nije jasno. Ko god da stoji iza ovoga ima jasan cilj. Ubiti me jer svi jako dobro znaju da me ne mogu zastrašiti bilo čim i da nisam toliko htjeo Stelu odvesti u krevet do ovog ne bi ni došlo. A da su htjeli informacije ili novac, do sad bi me vjerovatno pretukli i na silu pokušali izvući iz mene to što ih zanima.
Nečiji telefon je opet zazvonio i ovaj put se javlja drugi glas i kratko kaže da je to sve spremno i opet tišina. Najbolje je u ovakvim situacijama ostati isključen, ne pitati i ne rizikovati dodatne povrede. Negdje se otvaraju vrata i sve se uskomeša. Neko je došao i vjerovatno će ih biti još. Tiho pričaju dalje od mene i ne mogu čuti ništa. Opet šuškanje i osjetim parfem, ženski, skup i neodređenog mirisa. Djeluje mi poznato, ali sve dok me ne pitaju nešto neću da govorim.
Vjerovatno je i Viktor negdje na putu ovamo, šefica je došla. Čujem škripanje još jedne stolice i neko mi petlja po povezu na očima i skide ga. Pokušavam oči da naviknem na jako osvjetljenje i trepćem snažno tako da mi oči zasuze. Ovo je morala da bude fabrika za nešto. Ja sam u sobi koja je s jedne strane sva zatvorena, široka oko pet metara i duga preko deset. Samo na sredini imaju vrata s rešetkama i vidim nekoliko zaštitara tamo. Ne poznajem ni jednog od dvojice prisutnih ali mi ženska u kožnoj jakni podignute kose i zanosnih oblina izgleda više nego poznato.
„Stela" u nevjerici prošištim njeno ime jedva dolazeći sebi od šoka.
„Zdravo Ry. Dugo se nismo vidjeli" okrenu stolicu i sjede na nju tako da je rukama obgrlila onaj dio gdje budu naslonjena leđa. Gledala je u mene čudnije nego ikad a smijem se opkladiti da mi iznad glave vise upitnici. Imam pitanja i svako od njih će dobiti odgovor.
„Hoćeš li mi objasniti koji kurac se ovdje događa i zašto si ovo uradila? Cijelo vrijeme mozgam o kome se radi i ko je šefica. Šta se dešava" ona se okrene i pogleda u dvojicu momaka iza sebe i oni izađoše iz prostorije ostavljajući vrata otvorena.
