Boli me i rame i noga, a u ovom krevetu nisam spavao godinama. A sad kad su se stvari ovako drastično mijenjale trebala mi je toplina doma i sigurna luka. Mozak će mi eksplodirati od razmišljanja, a ne mogu dosegnuti prijeko potreban mir iznutra... Voleo bi sam sebi dati odgovore na neka pitanja, ali ih nema i nisam siguram da li će ih ikad i biti.
Rijetko sam razmišljao o svom životu i promjenama u njemu, a sad kad su nastajale van moje moći, samo sam mogao da stojim i posmatram. Ne volim gubitak kontrole ni u čemu, a ovo mi teško pada.
Ne mogu prestati razmišljati o Steli i svemu što se desilo proteklih dana. Osim što ne znam kako mi je tako okupirala misli iskreno se brinem za nju. Znam da nema logike to i neshvatljivo je i meni samom pa i ne tražim da me bilo ko razumije.
One noći u meni je pukao oklop koji sam imao kad su žene u pitanju, kad su u pitanju osjećaji. Ne mogu reći da je volim, stvarno ni tad lupetao bez veze, ali ima nešto tu. I ako se oklop nije raspao, ona je kroz pukotine uspjela da se uvuče u moju krv. Tražio sam jednu noć i mislio da ću je nakon zasićene potrebe izbaciti iz sistema, kao i svaku drugu, ali ne samo da nisam uspjeo, nego sam otvorio vrata nezajažljivog apetita i potrebe. Koliko god je trebao zadaviti zbog onog što je uradila tri puta više je želim pod svojim prstima. Kako sebi objasniti to? I sad mi kroz glavu zvone njene riječi kako je neću moći zaboraviti jednom kas je probam i vidim koliko je vještica bila u pravu. Koliko god razmišljao o toj noći sve mi se više čini kako sam zapeo u neki začaran svemir. Sve je bilo nestvarno i ona i njena predaja, a tako stvarni u isto vrijeme. Namamio sam je da bih je pokorio, a dao sam sebe cijelog i sad sam sjeban.
„Ry" čujem mamu kako kuca sa druge strane vrata i čeka da joj kažem slobodno. Obožavam tu ženu a sad će da me udavi pitanjima na koja nemam odgovor. Čim sam joj dao znak da uđe vrata su se otvorila. Pamtim je ovakvu, sitnu, lijepu i dotjeranu. Žena voli izgledati kao da je dvadeset godina mlađa i ne zamjerim joj to, a mnoge mlađe imaju na čemu da joj zavide. Do skoro je imala kosu do pola leđa, a sad ima jednu od onih lijepih kratkih frizurica.
„Mama, šta mogu da uradim za tebe" uspravim se koliko mogu uz uzglavlje kreveta i ona sjede pored mene.
„Pozvala sam ti brata na večeru i stići se svaki tren. Vidim da se vas dvojica u zadnje vrijeme nešto ne slažete i voljela bih da riješimo to. Možeš li sam sići dole ili da pošaljem oca da ti pomogne" ovoj ženi ne mogu i ne smijem reći ne. I sad ima na mene uticaj isto kao i kad sam imao deset godina.
„Sići ću sam ali moram da te upozorim na vrijeme... Ja i Viktor teško da ćemo izgladiti stvari, a sve dok je pristojan biću i ja" nije zapitkivala mnogo, jer zna ko sam i šta sam. Zna za mutne poslove koje vodim i zna koliko tata ima uticaja u svemu tome, ali nikad ne bi odobrila ono što je Viktor uradio.
„Niste djeca Roberte. Pričaćemo kad se okupimo i nadam se da ćeš reći kako si sredio tog gada koji te doveo u ovo stanje" došlo mi je da se nasmijem kad pomislim na tu gaduru, ali znam u kakvom je stanju ona a Viktor će snijeti posledice zato što me nije poslušao kad sam mu rekao da napusti zemlju i izgubi se.
Mama je otišla a ja sam iskoristio vrijeme i pozvao kliniku da provjerim njeno stanje. Sestra mi je rekla da je isto i da odbija pričati sa stručnjacima. Tvrdoglava je kao mazga, ali ćemo to riješiti sutra jutru kad odem do nje. Što se više trudim shvatiti ovo što me uznemiri svaki put kada pomislim na nju samo više potonem u isti osjećaj. Ne želim to ali je jače od mene. Mogao bih i nju pozvati ali nekako znam da se neće javiti a isti tako znam da nije ravnodušna. Nikad neće mi biti imuna na mene jer joj to neću dozvoliti. Može i da bježi i da se opire koliko želi, može i da poriče da nema ničeg među nama, a ako osjeća isto što i ja, neće moći da se odupre.
Želeo sam mnoge žene ali ni jednu kao nju. Samo što ne mogu da dokučim iz čega se rodila moja želja. Ispočetka je bila kao i svaka druga, ali kasnije je postala suviše snažna da bi se ignorisala. Ono što osjećam sad je nešto opet drugačije.
Mama je već bila za stolom zajedno sa tatom i Viktorom. Pričali su o nečemu i smijali se kao što bi to često radili dok smo bili mlađi. Čim su me vidjeli sav razgovor za stolom je utihnuo i pažnju su usmjerili na mene. Nisam uopšte pogledao u roditelje, ali u Viktora jesam, želeo sam da ga zadavim.
„Dobro veče" rekao sam i sjeo na svoje mjesto. Mama je kimnula glavom, Viktor je ćutao, a tata pogledao između nas dvojice. Napetost se mogla rezati nožem, ali mi ne pada na pamet da mu pređem preko svih sranja koja je uradio.
„Ry, drago mi je da si odlučio biti s nama neko vrijeme. Monika i ja smo srećni zbog toga. Jesi li dobro" klimnem glavom ocu. Ne bih mogao da mu kažem ništa što me lomi iznutra i neću da je spominjem, trebam predah od razmišljanja o njoj.
„Tata, nismo više djeca, ali kriv sam što više ne provodim dovoljno vremena ovdje" nije to lijepo ali posao me preokupira po nekad.
