Stela se vratila! Moj nemir! Žena koju toliko želim, a nemam je, žena koju smatram prokletstvom i kaznom za svoj razvratnički život. Morala je jednom doći jedna koja će naplatiti sve one suze za koje nisam mario, ali zar ta ista mora biti toliko neodoljiva i nepristupačna za mene?
Prošla je godina od kako je nestala bez traga i iskreno se nisam nadao da ću je opet vidjeti ikad više. Jesam priželjkivao da mi jednog dana zakuca na vrata i da mi da sve ono što od nje želim, ali znao sam da nema šanse za to. Stela je tvrdoglava i nepopustljiva, odlučna i svoja, jednostavno žena koja ima svoje ja.
Muči me mamurluk kakav nisam mjesecima imao. Skoro svaku noć imam jednu ili dvije pored sebe, utapam se u ženama, piću i razvratu kojim sam se okovao više nego ikad. Kažnjavao sam sopstveno tijelo drugim ženama koje su me dirale. Odvratan sam i sam sebi, ali želeo sam bar na sekund da zaboravim ko je i šta je ona za mene.
Krivim je za sve, a znam da je pola tereta moje, sebe ne mogu slagati koliko god to htio. Ne mogu reći da me nije upozorila na sebe, ali mi ponos nije dao da se držim po strani i odustanem od nje. Kasno je bilo za kajanje i povlačenje jer se uvukla pod moju kožu i nastavila prema mom srcu. Nije me ni pitala, uzela ga je i bacila onda kad je otišla ne osvrćući se. Napravila je štetu, a tako sam je voleo i sad je isto volim, ne sramim se priznati to, samo ne znam šta da radim.
Nije trebalo da sinoć idem za njom kad sam shvatio da je to ona, nije trebalo da je tražim niti da je opet puštam bliže sebi. Uništićemo jedno drugo, upropastiću ja nju, sjebaće ona mene, a ja kao mazohista baš to želim, bilo kakvu reakciju, makar me ona i boljela.
Smeta mi stalno kucanje na vrata ureda, glavu jedva držim a neću dozvoliti da mi posao trpi zbog mog sjebanog sistema. Rado bih otišao ali ne mogu. Imam važne sastanke danas i mobilni mi cijelo vrijeme zvoni. Ko god da je niti imam vremena niti živaca za glupe rasprave. Čak sam i roditelje izbjegavao, a za cijelu godinu smo se vidjeli svega tri puta i to za praznike, ostale susrete sam obišao putujući ili krešući sve što mi je palo pod ruku. Pitali bi za nju, a ja nisam htio tome pričati. Pitali bi i za brata s kojim sam u lošim odnosima zbog njegovog ponašanja. Bježao sam cijelo vrijeme od nje da bi se na kraju zapucao u isti zid, u nju.
Svaki put kad zatvorim oči vidim je kako stoji ispred mene, kako tone u moje nesigurno naručije i moje oči. Godina nije izbrisala baš ništa među nama, samo sam nasilno potisnuo svaki osjećaj za nju, a ona u samo jednom dodiru izbrisala sav moj trud. Ima me, bez obzira koliko sam bezličnih žena promjenio za ovo vremena. Ni jednu nisam pustio u sebe jer nisu vrijedne mog vremena ni mog života. Da sam se trudio duplo više i sto puta snažnije ishod bi bio isti. Ja tu ženu volim, koliko god se opirao tome. Samo sam gubio vrijeme i samog sebe u pokušajima da je izbrišem. Vidim koliko sam pogriješio međutim, nazad ne mogu niti mogu promjeniti ono što je bilo.
Trebala je ostati, trebala je dopustiti da joj pomognem proći kroz sva ta sranja. Ko zna gdje je bila i kako joj je bilo cijelo vrijeme. Ono u šta sam siguran je to da i dalje među nama ima nešto samo ga treba malo pokrenuti. Ja neću biti taj koji će napraviti prvi korak, ako stvarno išta osjeća, doći će mi i sama, a ja ću joj pomoći da to shvati. Čak i ako mi ne bude dozvolila, moram probati, jer nisam navikao da gubim posebno kad su žene u pitanju, a već sam od nje doživjeo dva poraza, jedan poslovni i drugi lični. Žena kao ona nije igračka i moram biti spreman na sve.
„Gospodine, trebam vaših nekoliko minuta" sekretarica kojoj se više i ne trudim zapamtiti ime me vrati u stvarnost. Spusti fasciklu na sto.
„Je li ovo sve" potpisujem papire i ne pogledam u nju.
„Vaša majka je zvala nekoliko puta i rekla sam joj da ste zauzeti, ali ona insistira da razgovara s vama" otpuhnem i zavalim se u stolicu.
„Sledeći put je spoji. Ali samo nju" dam joj fasciklu i ona krenu, a na vratima stoji moj otac.
