Nisam znala da ovako izgleda kad čovjek umre, sve aađ to drugačike zamišljala. Svuda je tama oko mene čujem neko pištanje negdje u daljini i osjećam bol. Boli me rame, boli me glava i ne mogu otvoriti oči. Zar se i u drugom životu može nešto osjećati? I zar ja sad ne bi trebala goreti u paklu zato što sam ubila Roberta. Jesam li uspjela uopšte u naumu ili je sva muka bila uzaludna? Osjećam nešto i na licu porom čujem korake. Nešto zašušta, ali ne mogu otvoriti oči, tako su teške i umorne. Moram da znam šta se dešava ali kako?
Opet tonem negdje i isključujem se i gubim koncetraciju.
„Ovo je deseti dan kako je stanje ovako. Nemojte gubiti ni vjeru ni nadu. Ona je zdrava, operacija je bila uspješna i trudili smo se posledice svesti na minimalno. Probudiće se" muški duboki glas govori nekom i tad mi je jasnije stanje u kome sam. Živa sam, u bolnici i vjerovatno sam bila u komi. Jedva malo da sam otvorila oči.
„Hvala doktore" Nora tiho reče i potom nastaje zatišje u sobi. Nema nikog, sama sam. Imam masku na licu i htjela bih je pomaknuti ali nema šanse za to. Ruke su mi teške kao olovo.
Pokušam se sjetiti kako sam završila ovdje, ali poslednje čega se sjećam je kako sam pucala na Roberta i kako je pao na koljeno. Ranila sam ga dva puta, imala sam dvije prilike da ga upucam i nisam iskoristila ni jednu. Nisam mogla... Previranja u meni su bila velika i nisam mogla da razmišljam trezevno. Nije jednostavno stati ispred nekog i uzeti mu pravo na život, kunem se da sam pokušala, ali nisam mogla.
I povrh svega on stvarno nije znao kakav je zapravo njegov brat. Nije znao da je gad ni ološ... Nisam ja ni trebala da ga ubijem, ubio ga je Viktor svojim priznanjem. Nije se trudio sakriti razočaranje.
U mislima mi divljaju slike moje sestre hladnog i izmučenog tijela u koje sam satima gledala. Nije mogla ni da dođe sebi, a iskrvarila je na bolničkom krevetu. Bila je sva uništena i fizički i psihički, na sve je ličila samo ne na ljudsko biće. Bila sam sama i prestrašena, takva sam i ostala. Srce mi je bubnjalo u grudima, a nešto je pištalo i jedva sam mogla podnijeti jačini zvuka. Otvorila sam oči a svjetlost u sobi je bila prejaka, glava me užasno boljela, a u tijelu nisam imala snage.
„Stela, čujete li me" suho grlo mi ne sa da progovorim i jedva klimnem glavom. Magla mi se pred očima razbistrila i vidim doktora, a pored njega i Noru. „Moramo vas pregledati i provjeriti vaše mentalno stanje."
Htjela sam mu reći da mi je mentalno stanje oduvijek po malo upitno, ali nisam mogla govoriti. Možda je u ovom slučaju to i bolje. Sestra mi spusti slamčicu na usne i popijem nekoliko gutljaja vode i odmah mi je lakše gutati. Zamolio je Noru da izađe iz sobe i lampicom pogledao moje zjenice. Mjerili su mi krvni pritisak, osluškivali srce, pomjerali ruke, polako su me okrenuli na stranu i gledali nešto na leđima. Znala sam da nešto nije u redu, jer nosam osjetila njegovu ruku na sebi kad me stisnuo za nogu.
„Ostaću hendikepirana zar ne? Ja više neću moći hodati" u gornjem dijelu tijela sam osjećala bol, od struka na niže ništa, apsolutno ništa, kao da nemam noge.
„Stela, mladi se a medicina napreduje. Operacija je bila rizična, ali je sve prošlo odlično. Ovo bi moglo biti samo trenutno jer je metak prošao pored kičme, drugi je završio u vašem kuku. Nakon što se dovoljno oporavite, poslaćemo vas na rehabilitaciju" ćutala sam, ne znam kako ću ovo da prihvatim i kako ću da se pomirim s tim. Ne vjerujem mu, ne želim mu vjerovati a ne znam kako se izboriti sa tim.
„Ostavite me samu" svi su stajali i gledali u mene. Htjela sam da ostanem sama i da vrisnem od nemoći. Nikad do sad se nisam osjećala ovako jadno i poraženo. „Ostavite me na miru. Treba mi da budem sama!"
„Daću vam nešto za smirenje i poslaću psihijatra da vas obiđe. Znam da vam nije lako, ali prvo morate imati volju pa tek onda da radimo na vašem stanju. Razmislite o tome jer jer možete ponovo biti kakvi ste bili" došlo mi je da se nasmijem, ali sam jako šakama zgrabila plahtu ispod sebe. Izašli su iz sobe i vrisnula sam koliko sam mogla.
Da li je bilo vrijedno sve ono stanja u kome sam sad? Nisam ga mogla ubiti jer nisam imala petlju, ali ko je pucao u mene? Zatvaram oči i opet vidim Roberta u mislima kako se miri sa sudbinom i kako razočarano gleda u Viktora. Osveta koju sam planirala godinama unazad mi se vratila kao bumerang i naplatila svoju cijenu. Kažnjena sam, oštećena i poražena.
„Stela... Tako mi je žao" nisam je čula kad je ušla.
„Nemoj Nora. Ne treba mi sažaljenje. Neću da me žališ zato što sam bila kukavica i što nisam imala muda da idem do kraja. Sama sam se dovela u ovo sranje i ako planiraš svaki put kad dođeš ovdje da me sažaljevaš nemoj ni dolaziti" znam da sam nepravedna prema njoj, ali neću da me žali.
