Osjećam se kao da me pregazio voz, a sve oko sebe sam uvjerila da sam više nego dobro. Moram jer se dugačije ne mogu izvući iz kandži svoje prijateljice i njenog frajera.
„Nema šanse da ostaneš" ošinem Noru pogledom i nastavim slagati odjeću u veliki kofer. Spremam se za odmor i to na neodređeno. Planiram putovati u uživati negdje na morskoj obali. Nakon svega bar sam toliko zaslužila. Ipak je iza mene stresan period, na svim mogućim poljima. Treba mi vremena da se odmorim i razmislim šta i kako dalje, a da bi to uradila moram biti daleko od svega i od svih. Nije ovo bijeg, samo pauza od svega. Treba mi malo normalnih i zdravih dešavanja, da bih se i sama osjećala normalno.
„A zašto mi ne kažeš gdje ideš" okrenem se prema njoj i stavim ruke na kukove. U ova dva dana ime smo nekoliko puta razgovor na ovu temu.
„Zato što ne znam ni sama gdje ću" djelimično jeste istina. Novinari mi ne daju disati od kako su došli do nekih informacija o meni, posebno o tome kako radim s podzemljem.
Ona otpuhne i baci se na krevet pa stavi ruke pod glavu i zažmuri.
„Znaš da on danas ide kući iz bolnice" uporno sam izbjegavala baš svaki razgovor o tome, a znala sam da će kad tad doći na red.
„Znam. Nora... Gledaj, ubila sam onog skora i izvukla mu guzicu iz govana. Nije zaslužio da mu uradim tu uslugu jer je ispao govno neviđeno, samo... Nisam htjela da umre. Kad ga ja nisam ubila, kako da dopustim onim skotovima da urade to? Znala sam od samog početka da nešto nije u redu..." kažem joj.
„Voliš ga Stela. Za stranca se ne ubija, niti se za nebitne ljude dovodi u opasnost. Priznaj sama sebi da si zbog dubine osjećaja ubila čovjeka da ni spasila onog do koga ti je stalo. Mogu razumjeti to jer stvarno volim Borisa" znam da je ovo što he rekla čista istina i nema potrebe poricati to.
„Dobro. Imaš pravo, ali opet neću ostati. Avion mi polijeće za tri sata i ako nećeš da mi pomogneš da se spakujem nemoj me ni zajebavati" izvučem još jedan kofer i izbacim traperice i majice na krevet. Nije mi jasno za koji vrag pakujem ovoliko odjeće kad mogu sebi kupiti šta god mi bude trebalo. Ono što dam spakovala može mi biti više od nedelju dana. Uglavnom su kompleti i haljine za vruće dane.
„Sve ćeš ovo nositi" Nora gleda u hrpu odjeće pa mene.
„Ne... Neću, ali sam gladna. Idemo negdje na ručak i pozovi Borisa" ona ustane sa kreveta i čvrsto me zagrli.
„Divno, sad ću ga pozvati" ona poput tinejdžerke počne skakutati okolo i zvati ga, a ja se presvučem u hlače i udobnu majicu. Dobro će mi doći sat dva druženja mojim prijateljima, ko zna kad ćemo opet imati priliku za to. Izgleda da novinari kampuju pred mojom kućom i ne odlaze čak ni u wc. Sreća pa imamo izlaz s druge strane...
U restoranu je atmosfera opuštena, a nas troje uživamo u razgovoru i dobrom raspoloženju. Dok smo jeli čokoladnu tortu, Boris se uzvrtio na stolici.
„Stela... Radio sam malo na tvom slučaju i shvatio zašto su te pustili bez tjeranja zakonom. Zašto mi nisi rekla da si im predala informacije o kartelu? Bila su u većoj opasnosti posle Trevora nego dok je bio živ" spustim viljušku na sto i otpijem vodu.
„Baš zato što bi ti čačkao, a Nora iz tebe izvukla sve što znaš. Onda bi oboje brinuli bez potrebe. Sve se dobro završilo" slegnem ramenima nakon što odglumim ravnodušnost. Stalo im je do mene baš kao što je i meni do njih.
„Nisam ni slutio da si toliko bila upletena i da si imala toliku moć u svijetu gdje uglavnom vladaju muškarci" možda te moći nisam ni bila svjesna sve dok nisam okrenula nekoliko brojeva telefona.
„Ja moram ići društvo. Vidimo se..." htjela sam reći nekad, ali sam ućutala. Zagrlila sam ih oboje i obećala da ću ih zvati kad god budem mogla. Vremena sam imala samo da bi uzela svoje stvaru i stigla na vrijeme na aerodrom. Posle ću imati vremena da razmišljam i zamišljam šta i kako dalje. Moram sada doći sebi....
