Šest mjeseci kasnije...
Nemam još mnogo obaveza, samo jedan sastanak i nakon njega sam slobodna. Moraću ga skratiti na prihvatljivo vrijeme jer sam Robertu obećala izaći ranije s posla, a ne trebam spomenuti već dvije otkazane večere i njegov bijes zbog toga. Zaprijetio me zatvoriti na nekoliko dana negdje, a da budem iskrena ništa mi bolje ne bi došlo nego odmor negdje s njim i par dana bez posla.
Pola pet je i duboko udagnem i zahvalim se Bogu što sam ručak uspjela zadržati u stomaku i nisam ga povratila. Robert je van sebe od kako je saznao da sam trudna, a to traje vć cijelu sedmicu. Znam da ću s poslom morati prikočiti malo, ali još mogu da radim ako me stvarno ne zatvoriti negdje protiv moje volje.
"Spremi smo. Ideš li" Mia proviri u moju kancelariju i pokaza faacikle u ruci. Izborila sam se i sa gorim stvarima, a ovo bi trebalo biti brzo i lako.
"Dobar dan gospodo" moje potpetice odzvanjaju za mnom i u oči gledam predstavnika iz Japana. S njim su još dvojica i pozdrave me rukovanjem. Posluženi su vodom i kafom, a meni se želudac stisne od njenog mirisa. "Možemo početi"
Ja se borim s njima za bolju cijenu akcija koje ih zanimaju, a Mia hvata belješke. Sastanak je trebao trajati sat najviše, a sad je već pola sedam. Robert će pobjesnjeti. Ispraćamo naše goste i zadovoljno se smješkam. Opet sam pobijedila.
"Idem ja" kažem Mii i pogledam u još nekoliko ureda niže mog u kojima gori svjetlo. Očito je da ne ostajem jedina prekovremeno.
"Vidimo se u ponedeljak" vrata mog ureda su otvorena i sumnjičavo pogledam u nju. Smjela bih se zakleti da sam ih zatvorila.
Ušla sam unutra i imala šta da vidim. Robert je sjedio u mojoj fotelji i nervizno lupkao prstima po stolu. Ljut je, a ja se nasmješim.
Izgleda tako neodoljivo u bijeloj košulji raskopčanoj do sredine grudi, a kosa mu je složena u urednu frizuru. Taj muškarac izluđuje moje hormone.
"Idem ja. Vidimo se sledeće sedmice" Mia kaže.
"Ako se ja budem išta pitao nećete se vidjeti dok ona ne rodi" Mia se zasmije i ostavi nas same. O bogte, on je mrtav ozbiljan.
"Žao mi je, Ry. Oduljilo se" uzimam svoje stvari i skinem kaput sa vješalice.
"Tek će ti biti žao. Ponesi laptop, ne znaš kad ćeš se vratiti na posao" sranje. Nije mi do svađe zato uradim kako mi je rekao. Tek tad primjetim da me nije poljubio biti zagrlio, nešto nije u redu. Neću ni ja da tražim da uradi to.
"U ponedeljak imam sastanak... " on me povuče za ruku i moja leđa se zalijepe za njega, a ruka mu poklopi moj stomak.
"Tvoja obaveza u narednom periodu smo ti nas dvoje tako da nema potrebe da trošiš riječi na suprotno. Ne izazivaj me, dušo. Vjeruj mi da bih te rado nalupao po guzi jer si tako prkosna, ali to ćemo kasnije" protrnula sam.
"Poljubi me" tražim mu.
"Ne, jer se ne bih mogao zaustaviti na tome" prkosno stanem i on krenu bez mene.
"Neću ići" prekrstim ruke i namrštim se.
"Nećeš? Dobro." Priđe mi, potom podiže i prebaci preko ramena.
"Spusti me" zahtjevam mu. Unosi me u lift i vidim nekoliko znatiželjnih lica koja nas ispraćaju.
"Mogla si ići, jel tako,? Šuti sad" i nije me spustio sve dok nismo došli na parking. Budala, ali ga svejedno volim.
Nisam željela da ga pitam kuda me vodi ali kad smo stali pred kućom njegovih roditelja unervozila sam se. Vidjeli smo se mi nekoliko puta i nije bilo baš prijatno razgovarati o svemu što je bilo. Nisu mi izgledali pretjerano ljuti, ali osjeti se distanca, malo manje između Hansa i mene, ali Monika je drugo...
"Nisi mi rekao da dolazimo ovdje" on odmahne glavom i poljubi me tjerajući svu napetost iz mene i budeći želju u dnu mog stomaka.
"Opusti se, moram nešto da obavim" uveo me u kuću bez kucanja i unutra su me dočekali njegovi roditelji, Nora i Boris, a iza njih Donald i Mia. Šta oni rade ovdje?
"Dobrodošli djeco" Hans nas obojr zagrli, a za njim i Monika. Sigurni joj je rekao da sam trudna dok mi onako gleda u stomak.
"Šta je ovo? Ry... " kad sam se okrenula da pogledam u njega on je već klečao ispred mene sa otvorenom kutijicom i prelijepim srcolikim dijamantom u njoj.
"Vježbao sam ovo, ali opet nisam smislio ništa originalno i nezaboravno. Stela, ti si moja najsjajnija zvijezda. Volim te mnogo i usrećila si me za dva života. Molim te udaj se za mene i zauvijek obasjaj moj život" suze su se nizale kao lude. Nisam mogla prestati plakati.
"Da..." Projecala sam i on je ustao i zagrlio me snažno. Stavio mi je prsten na ruku i poljubio me potpuno nestvarno.
Čestitke su bile neizostavan dio svega toga, ugodna večera i druženje do kasno u noć. Ne sjećam se kad sam imala ugodnije druženje nego ovo večeras i Ry je dao sve od sebe da bude savršeno. Znao je koliko mi porodica nedostaje pa je večeras od svojih roditelja i mojih prijatelja napravio jednu veliki za nas. I nakon svega uvijek se trudu da mogu na sto načina dokaže koliko sam mu dragocjena i posebna.
Kad smo stigli kući Imali smo naše malo intimno slavlje i uživali smo jedno u drugom do ranih jutarnjih sati.
"Idemo sutra na odmor" ležala sam mu na grudima umorna i zadovoljna. "Nećeš pitati gdje? "
Odmahem glavom.
"S tobom bi i na kraj svijeta i na pusto ostrvo. Sve dok si pored mene nije mi vsžno gdje smo" poljubio me u tjeme i čvršće orivio uz sebe.
Nikad nisam ni maštala o ovakvom ishodu situacije, ali od svega sam dobila najbolje. Nije savršeno ali je moje i srećna sam kao nikad u životu...
Kraj......
Zahvale
Ne zamjerite mi što pišem i zahvale ovdje, ali ne dulji mi se na još jedan dio.
Prvo, ne zamjerite mi na greškama, ako ikako možete jer kucam sve na telefonu.
Htjela sam se okušati u krimiću i da budem iskrena možda je moglo i bolje ovo. Nije da sam nezadovoljna već uvijek bih imala šta dodati.
Hvala vam na vremenu koje izdvajate čitajući, votajući i komentarišući moj rad. Hvala što ste uz mene dvije godine, što ste mi pružili podršku, što mi pišete i što po nekad i kritikujete.
Voljela bih biti aktivnija ali nije moguće pored svih obaveza privatno.
Dalje se družimo uz neki of najavljenih pruča, iskreno ne znam koju, ali biti će nešto... Grešnici ili Anđeli
Ljubim vas i do kuckanja
Duška
