Volim ovakva jutra, okupana suncem čak i kad je temperatura vani malo niža od očekivane. Vjerovatno će kiša. Ne volim kišu jer me podsjeća na suze, a suze znače tugu, a tuga označava pola mog bića i vrlo lako preuzme dominaciju na onoj drugoj polovini. Zabranjujem sebi da me bilo šta boli i fizički i psihički, zato sad ubrzam sprint i stanem ispred svog stana. Sunce prkosi oblacima koji se približavaju sa sjevera i malo vjetra temperaturu čini nižom nego obično za ljetnji period.
Duboko udišem puneći pluća vazduhom i halapljivo nastavljajući dalje. Treba da stignem na posao do osam a sad je sedam, zakasniću malo, a imam video konferenciju. Imam sopstvenu firmu, koju sam naslijedila od ujaka. On nas je odgajao, ali je umro kad sam postala punoljetna. Meni i sestri je ostavio svu imovinu tako da sam posle njene smrti naslijedila sve iako me rodbina sad progoni zbog miliuna koje sam stvorila ulažući u proizvodnju i izgradnju. Nije bilo lako steći položaj u poslovnom svijetu, ali imala sam malu pomoć podzemne družine.
Pošto sam financijski izvor pedeset posto poslova mutnog porijekla, recimo da imam svojevrsnu moć u rukama koja je s vremena na vrijeme poprilično opasna posebno u trenutcima kad me obuzme želja za osvetom. U poslednje vrijeme ta vatra miruje u meni ali znam da neće dugo. Svako dan počnem na isti način i tako već pet godina. Dodirnem sestrinu sliku i dam obećanje da ću je osvetiti i da će njena bol biti naplaćena.
Sutra veče je dobrotvorni koncert u velikoj dvorani, nakon toga veče licitacija i koktel zabava na koju moram ići. Što zbog posla,što zbog informacija. Ne smijem izgubiti nit s Robertom Tristonom i njegovom porodicom sve dok žeđ za osvetom ne bude zadovoljena, a to je krv na mojim rukama. Ni malo se ne plašim toga, a znam da bi trebala. Samo jdan pogrešan korak i izgubiću sopstveni život, a mrtva nisam nikom korisna. Ponajmanje sebi.
Preskočila sam doručak, ali sam popila kafu i bila spremna u rekordnom roku. Danas će i spremačica da dođe počistiti ovaj haos po stanu, a sledeće sedmice će biti završena ujakova kuća. Renoviranje se odužilo ali nije mi se ni žurilo nešto mnogo. Trebala sam da je prodam ionako nemam kome da je ostavim, ali nisam mogla. Previše je uspomena u njoj a ja živim samo od njih. Čuvam život koji sam imala od zaborava, jer ovaj novi je sve samo me život kakav je bio.
Daleko je to od idelnog, normalnog i prosječnog, ali je sve što imam i jedini način na koji sam se sama uspjela snaći. Ne ponosim se na svaki korak koji sam napravila ali zato se dičim ciljem koji sam postigla i postala ono što sam mislila da nikad neću. Uspješna poslovna žena, čvrstog karaktera i još čvršćeg stava. Sve se odvijalo po planu i bila sam prezadovoljna situacijom.
Pogledam svoje poslovno odijelo i nasmješim se sama sebi u ogledalu. Moram da se usredotočim naposao danas. Imam nekoliko zakazanih sastanaka danas, večeras imam sastanak u klubu s Norom, tako da moram i frizeru i kozmetičaru. Vozač već čeka i spremna sam krenuti i novi dan. Već me čekaju u Sali za sastanke i treba da počnemo. Zauzimam svoj hladnokrvan stav i sjedam pred mikrofon i krećem...
Nekoliko sati kasnije završim sastanak s partnerima iz Japana i osmjehnem se. Pobjeda! Kupila sam tvornicu koju su i Tristonovi željeli i sutra će biti potpisan konačan ugovor, kad gospoda slete ovdje. Moj advokat će se pobrinuti za to. Tako sam raspoložena, da sam odmah nazvala Noru i objavila slavlje večers.
„Gospođice Braun, imam dostavu za vas" moja sekretarica Mia proviri u ured. Ne očekujem ništa, zapravo nemam pojma šta bi moglo biti. Iako sam ured sredila tako da je sav u staklu i mogu vidjeti vani, Mija je malo niže dole, jer mi treba za neke stvari apsolutna privatnost. Izađem i zastanem kod njenog stola gledajući u najveći buket ruža roze boje. Lijepe su, ali ko meni šalje cvijeće? Nemam stalnog muškarca u svom životu, a ovi koji dođu i prođu kao jednokratna upotreba najčešće i ne znaju ko sam. Preturam po cvijeću ne bi li našla karticu s potpisom i uspjela sam.
