"You didn't expect this, am I right?"
* * * * * * * *
My ship went down
in a sea of sound.
When I woke up alone I had everything:
A handful of moments I wished I could change
And a tongue like a nightmare that cut like a blade...
Polagani stihovi su me vukli iz zemlje snova u ovaj stvarni svijet u koji sam ja nerado ulazila. Jer, kome nije bilo ljepše spavati u toplom krevetu sa snovima koje sami kroje nego ustajati u rano jutro zbog glupe škole? Da, definitivno nisam bila jutarnji tip, ali moj alarm uz zvuke pjesme Therapy od All Time Low me podsjećao da se moram ustati i spremiti za školu.
Svaki zvuk koji namjestim da mi bude alarm već nakon tjedan dana bude izbrisan jer zamrzim taj zvuk do kraja života. Ali, izuzetak je ova pjesma koja mi apsolutno nikada ne dosadi.
Polagano pjevušeći, ustala sam se iz kreveta i dodirnula svojim toplim stopalima hladan pod. Brzo sam ih uvukla u svoje čupave papuče da ne bi izgubila toplinu i prošetala sam do prozora drijemajući da bih razvukla zavjese. Kao i svakog jutra dočekao me divan prizor sunca iznad okolnih brda.
Moja kuća je bila udaljena od drugih i imali smo oko sebe taj mali kutak prirode. Najbliža kuća bila je Melodyina, a i do njene kuće mi je trebalo petnaest minuta biciklom, a njena je bila na početku ulice. Zbog toga baš i nisam znala mnoga zbivanja koja su se događala u ulici, ali sam za to imala Mel, koja me svojom nezaustavljivom pričom do škole uvijek redovno obaviještavala o svemu. Suprotno od nje, ja ni nisam bila baš razgovorljiva osoba, bila sam dosta povučena, ali kad sam se trebala izboriti za sebe ili kada bi mi netko strašno smetao, znala sam biti dosta razgovorljiva, ali moj ton tada nije bio baš lijep. Imala sam svoj mali krug prijatelja koje sam voljela i za njih bih uvijek učinila sve. To me podsjetilo na jednu moju sliku na zidu.
Obozavala sam fotografirati. Sve moje omiljene fotografije su bile obješene svuda po sobi, a definitivno se izdvajala njihova slika, slika mojih pet prijatelja.
Ta slika je bila neobična zato što nikada nisam fotografirala ljude. Moj motiv je uvijek bila priroda jer me smirivala. To je bio moj bijeg od stvarnosti i odmor od školskih dana.
Iz razmišljanja me trgnuo zvuk poruke na mom mobitelu. Laganim koracima sam prišla mobitelu koji se punio i kliznula po zaslonu. Bila je to poruka.
Melody
Evelyn, danas iden s tobom u školu. Da, idem pješke. Čekat ću te kod svoje kuće. Mel, xx
To je definitivno bilo iznenađenje za mene. Mel nikada nije išla pješke u školu. Uvijek je išla s busom i jednostavno nije bila ljubiteljica šetnje kao ja, koja sam svaki dan šetala do škole i nazad. Valjda si je opet umislila da se udebljala. Mrzila sam kada mi se žalila na to jer je ona bila mršava i prekrasna. Zapravo bih se ja trebala žaliti, ali uopće me nije bilo briga što drugi ljude misle o tome. Jedino što me smetalo je bilo to što sam plavuša i ljudi bi odmah zaključili da nisam niti pametna niti inteligentna. Tada bih ih najradije udarila jer je to za mene uvreda. Stvarno bih obojila kosu i sve sam bliže odluci da to stvarno i učinim.
Nakon što sam odgovorila Melody na poruku, brzo sam se spremila jer sam kasnila kao i obično i sjurila sam se dolje u prizemlje. Na brzinu sam pojela svoje omiljene pahuljice i vidjela sam da su bile pri kraju. Pa, trebala bih ubrzo obaviti i kupovinu. Roditelji su već bili na poslu, pa sam izašla iz kuće, zaključala vrata i sa slušalicama u ušima i torbom na ramenima polako krenula prema Melodyinoj kući.
