Friends? Friends.
*****
"Hmm, ne znam baš. Volim šetati sama do kuće." Odgovorila sam plavokosom dečku koji se brzim korakom već približio meni.
"Ali zašto? U društvu je uvijek zabavnije." Upitao me sa vidljivom radoznalošću u glasu. U tvome društvu? Da, vjerovatno. Možeš misliti.
"Tada imam najviše vremena za razmišljanje." Iskreno sam rekla zamišljeno gledajući pred sebe dok smo hodali. 'A ipak idete zajedno.' Moja podsvijest me napomenula. Gle, stvarno. Pa kada smo već pošli, mogu preživjeti tu jednu šetnju do kuće.
"O matematici?" Luke me zezao. Ne, samo ne matematika.
"Da, da, o njoj razmišljam stalno. Možeš misliti." Zakolutala sam očima.
"Matematika je prelagana. Samo malo potakni moždane vijuge i eto ga. Riješen zadatak." Sav se zanio u pričanje, a ja sam ga začuđeno gledala.
"Izgleda lako kad ti to tako govoriš. Ali nije svatko matematički genije poput tebe, vjeruj mi." Uzdahnula sam.
"Ja ti još uvijek nudim svoju pomć." Podsjetio me.
"Zaboravi. Mogu sama." Oštro sam mu uzvratila. Možda malo preoštro, shvatila sam kad sam vidjela da me zbunjeno gleda. "Oprosti, jednostavno ne volim matematiku." Ispričala sam se.
"U redu je. Nego, znaš već da sam novi ovdje. Mogla bi mi pokazati kuće, reći gdje tko živi kad već idemo zajedno. Da se upoznam malo sa susjedstvom." Promijenio je temu i sa zanimanjem gledao naše susjedstvo.
Još vise vremena provedenog sa njim? Ispunjenje snova? Zasad ne, ali mozda se samo želi iskupiti za pahuljice. Pahuljice! Potpuno sam zaboravila na njih, razlog zbog kojeg mi se Luke na početku nije svidio.
27.2.2015. Ljudi, ovdje sam slučajno izbrisala 800 riječi, to samo ja mogu, huh, kad budem imala vremena, napisat ću ponovo, ovdje se uglavnom ne događa poslije ništa bitno, samo šetnja do kuće i rastanak u miru, hahahha
