I love your laugh.
******
Sjedili smo tako neko vrijeme u tišini nijedno od nas ništa ne govoreći.
Luke je prvi progovorio: "Da sam barem znao. Ne bih.. Ne bih ti toliko dosađivao sa tim nadimkom. Samo sam te tako povrijedivao."
"Zapravo, nisi u potpunosti u pravu. To sto si me zvao Eve me sve manje i manje smetalo. Govorila sam ti da me ne zoveš tako više iz navike u zadnje vrijeme."
"A to znači?" Upitao je.
"To znači da me možeš zvati tako. Jer, podsjecas me na nju, znaš. I ona je uvijek bila vesela i pozitivna i puna tih nekih svojih šala." Nasmija sam se pri toj pomisli.
"A, je li te znala skakljati?"
"Molim? Kako to misliš?" Začudila sam se jer pitanje nije imalo nikakve veze sa temom.
"Ovako." Odgovorio je i počeo ne skakljati. Oh, ne. Ja sam skakljiva. I to baš skakljiva.
Smijala sam se i sklanjala ga. Kroz smijeh sam mu govorila: "Luke, prestani!!!"
"Ne mogu disati." Protisnula sam kroz smijeh i on je napokon prestao. Napokon!
"Tako sam mislio." Zavalio se u mrežu još uvijek se smijuci.
"Sad se ti smij, ali nećeš dugo kad ja tebe uhvatim na prepad." Uzvratila sam mu.
"Nisam skakljiv, žalim slučaj." Smijao se.
"Oh, naći ću ja već negdje tvoju slavu točku." Preksrtila sam ruke i nastavila: "Ti baš znas popraviti raspolozenje. Prije pet minuta sam plakala, a i sada placem, ali od smijeha."
"To mi je bila i namjera. Volim tvoj smijeh." Namignuo mi je.
"Hemmings, nemoj meni namigivati, nego se diži i krećemo dalje." Prešla sam pogledom preko našeg tajnog mjesta te ubrala maleni cvijet sa poda. Stavila sam ga na taj drveni stol i zajedno sa Lukeom posla dalje.
Nisam odavno bila ovdje, ali još se sjećam puta. Bar se nadam da se sjećam.
"Zapala sam u neku vrstu šoka kad je umrla. Nisam ni s kim pričala o tome. Izbjegavala sam razgovore o tome. Svi su mislili da teško iskazivam osjećaje i da sve držim u sebi." Počela sam kad smo natavili dalje kroz šumu koja je sad imala dosta raskrižja. Instiktivno sam skretala na svakom.
"A jesi li to potiskivala i držala u sebi?" Upitao je i učinio nesto sto me iznenadilo.
Uhvatio je moju ruku te ju stavio u svoju.
Zacrvenila sam se, ali nisam ništa učinila pa su naše ruke ostale isprepletene.
"Pred svima nisam ništa govorila. Ali bih svaki dan trcala ovdje i plakala i razgovarala sa njom."
"Zašto nisi bila dugo ovdje?" Pitao je.
"S vremenom sam se pomirila da je više nema. Ali, to mi je otežavalo dolazak ovamo jer je svaki dolazak budio mnoga sjećanja pa sam jednostavno prestala dolaziti."
"Ti si veoma hrabra, Eve." Prosaptao je. "Ti si junakinja."
Stali smo i samo se zagledali jedno u drugo. Približili smo se i sve je stalo.
Ali tada-
"Gdje smo mi?" Okrenula sam se oko svoje osi prekidajuci taj trenutak. Sto je ono bilo?
Luke je zakoraknuo korak nazad, nakasljavajuci se pa kad je shvatio sto sam rekla, upitao je: "Kako to misliš, gdje smo? Ti poznajes ovu šumu, ne ja."
