You can dream. Dreams come true.
* * * * * * * *
"Ne opet, ne opet, ne opet!" Uspaničeno sam govorila dok sam žurno silazila niz stepenice. Kako sam opet uspjela? Pa ispada da se bez svojih roditelja u kući ne mogu ni probuditi na vrijeme. Toliko o mojoj odgovornosti dok su oni na putu. Više ni ne brojim koliko sam puta prespavala alarm, ali bih se uvijek nekim čudom izvukla ili bih bila super brza pa bih stigla u školu. Ali, ovaj put definitivno nema šanse da stignem.
"Dan mi nije mogao bolje početi..." Pričala sam sama sa sobom dok sam ulazila u kuhinju. Da, 7:55, definitivno neću stići na prvi sat. No, što je tu je. Pokušat ću se izvući kod profesorice, majka ne smije saznati da sam prespala, zna da imam čvrst san i uvijek ju je strah da se neću probuditi na vrijeme. Pa, ima razloga. Nažalost.
A kao šećer na kraju, ni moje omiljene pahuljice su pojedene. Nisu to obične pahuljice. Ne, ne. To su pahuljice od meda i čokolade. Ima li divnija kombinacija? Za mene ne. Svako jutro od malena one su moj obavezan doručak, a ne pada mi na pamet da ovo jutro preskočim tradiciju. Pa, kad već kasnim na prvi sat i nema smisla da idem na njega, mogu skoknuti do prodavaonice i napokon ih kupiti. Zar nisam već jučer rekla da ću ih kupiti? Oh, moja divna zaboravnosti...
Već spremna za školu, odložila sam torbu na ormarić u hodniku, uzela novac te obula svoje omiljene starke. Nikada nisam voljela obične jednobojne starke. Voljela sam posebne. Poput ovih. 'Galaktične' starke, kako bi rekla Melody. Iako ta riječ ni ne postoji, dale smo im taj naziv jer zbilja jesu neuobičajene, a ja ih baš takve volim.
Izlazeći na prohladan zrak, zadrhtala sam i požurila prema cesti. Trgovina nije daleko, u ulici je pokraj moje, ali je malena i skromna, no moje čuvene pahuljice su oduvijek bile tu. Mislim da sam ih čak ja i jedina jela, ali još bolje za mene. Jao, moja sebičnosti sada. Što mi je ovo jutro?
Odmahujući glavom, podigla sam pogled i ugledala trgovinu koja je izašla na vidjelo iza ugla. Već polako skakutajući da se ugrijem, ušla sam kroz vrata dok se iznad njih čulo zvonce označujući da je netko ušao.
"Dobar dan, gospođo Clifford." Pozdravila sam sa osmijehom Michaelovu majku, koja je ovdje radila već dugo. Poznaje me jer sam Michaelovo drustvo i dolazila sam kod nje par puta.
"Bok, Lyn, draga. Kako si? Nisam te odavno vidjela." Došla je do mene zagrlivsi me. Hm, veoma srdacna žena. Ne volim grljenja, ali izgleda da ih je kod Melody i gospođe Clifford nemoguće izbjeći. Nisam ju htjela ispravljati, jer je ipak tako ljubazna, pa sam samo prešla preko toga što me nazvala Lyn. Možda to ubuduće kazem Michaelu da usput dometne svojoj mami.
Nadimci su previše neozbiljni po mome mišljenju. Zbilja želim da me svi zovu Evelyn, to stvara dojam ozbiljne i odgovorne osobe. Mozda je moje mišljenje netočno, ali oduvijek sam imala čvrst stav u vezi toga i iako je mome društvu to bilo potpuno smiješno, poštovali su moje mišljenje. Znaju da kada nešto odlučim, zbilja bih sve učinila da to tako i bude. Ponekad vrlina, ponekad mana. Shvativši da sam se zamislila, nasmijesila sam se gospođi Clifford. "Dobro sam, kao i uvijek. Došla sam po neke namirnice." Rekla sam joj i krenula uzeti košaru dok se ona vraćala na blagajnu.
Već sam krenula prema poznatom mjestu, no sjetila sam se i da sam ostala bez kruha i povrća. Mama bi me ubila ako ne kupim povrće. 'Hrani se zdravo, Evelyn.' Njena svakodnevna izreka koju sam u sebi ponovila njenim glasom što mi je izmamilo osmijeh na lice. Već mi nedostaje iako je nema tek jedan dan. Uzevši kruh i neko povrće (brokula, uhh) napokon sam krenula prema pahuljicama.
"Ah, tu su." Pomislila sam u sebi kad sam ih ugledala. Bar nešto dobro ovog jutra. Čak i posljednje pakiranje, kakva sam sretnica! Pruzivsi ruku da ih uzmem, prekinuo me zvuk mobitela. Poruka.
