Hodala sam lijevo-desno po sobi tražeći sto ću obuci i usput razmišljajući gdje ću odvesti u upoznavanje novog grada onog dolje.
Mislim, ne misli valjda da ga odvedem negdje u grad?
To definitivno nije moje područje.
Ne, valjda je i sam mogao shvatiti da baš i nisam najdrustvenija osoba izuzev mojih najbližih prijatelja.
Pa, sto mi onda preostaje?
Baš tada sam prošla kraj prozora. Pa sam se vratila. I pogledala kroz prozor. I, to mi je dalo ideju.
Brzo sam obukla trenerku, obukla svoje tenisice za trčanje te zavezala rep.
Još sam se jednom pogledala u ogledalo te potrcala dolje gdje sam našla Lukea naslonjenog na stablo kako tipka nešto na mobitel.
"A-a. Bez mobitela danas." Uzela sam mu mobitel iz ruku te ga isključila i stavila u džep.
"Zašto? Gdje me vodiš? Sigurno u ovom gradu ima previše mjesta gdje još nisam bio." Ironično je rekao.
Zakolutala sam očima. "Znam i sama da ne živim u nekom velikom gradu, ali hej, i ti tu sad živiš, nema baš potrebe za vrijeđanjem." Okrenula sam se i rukom pokazala prema šumi.
"Nije uvijek stvar u shoping centrima, kafićima, restoranima. Ponekad može biti zabavno i u prirodi." Uzbuđeno sam objašnjavala.
"Idemo tamo?" U nevjerici je pokazao prema mojoj divnoj i voljenoj šumi gdje sam provela djetinjstvo.
"Daa, zar postoji neki problem?" Pitala sam ga osmjehivajuci se. Bilo je očigledno da mu se ideja nije svidjela.
"Pa, zar tamo nema nekih divljih zivotinja, otrovnih biljaka? Ipak, to je šuma." Pitao je ceskajuci se po stražnjem dijelu vrata.
"Oh, zar je nas mali Luke kukavica?" Tepala sam mu.
Pogledao me namrgodeno, a ja sam nadodala: "Zezam se, ne bih te baš ubila na tvom prvom razgledavanju grada sa mnom. Sigurna sam da ti je Calum pokazao sva društvena mjesta u gradu. Sad je moj red na malo edukacije, svježeg zraka i uživanja."
"Sto sam drugo mogao i očekivati od tebe?" Promrmljao je više za sebe smiješeći se.
"Nešto si rekao?" Upitala sam ga podignuvsi obrve.
"Ne, ne." Trgnuo se. I, tada, kao da se pomirio s time pa je upitao: "Onda, idemo li?"
Nasmiješila sam se te pošla prema dvorištu iza kuće gdje je bio neki improvizirani ulaz u šumu. "Ovim putem." Rekla sam.
"Jesi li sigurna da znas gdje mi idemo? Kako ja mogu biti siguran da se mi nećemo izgubiti?" Pitao je posavsi za mnom.
"Vjeruj mi, zivim ovdje već osamnaest godina, posve sam sigurna da se nećemo izgubiti."
Tada je zavladala šutnja i polako san zalazili dublje u šumu slušajući zvukove koje je, pa, šuma i inače proizvodila.
"Lijepa si. Mislim, sa takvim repom. Nisi to prije nosila. Bar te ja nisam vidio." Luke je iznenada progovorio i sav se smeo.
Zacrvenila sam se, ali brzo okrenula da on ne primjeti, te rekla: "Hvala ti, inače ne volim nositi ovakav rep, ali priroda zahtijeva i to."
To je bio kompliment koji si prijatelji i inače daju, zar ne? Zašto se onda osjećam tako čudno? Mozda jednostavno nisam naviknuta na primanje komplimenata. Ili... Ah, ništa.
"Hm, gdje mi točno idemo? Ima li neko određeno mjesto ili?" Luke je zapitao.
"Čekaj još malo, brzo smo tu."
