Be funny, it's funny.
* * * * * * * *
"I uzeo ti je pahuljice na kraju? Ne mogu vjerovati zbog čega si zakasnila na prva dva sata." Melody se smijuljila nakon što je čula moj razlog zašto nisam došla na prva dva sata danas.
"Oprosti, zbog njega sam zakasnila samo na drugi. Prvi sat je bio moja krivica. Volim spavati. I da, uzeo mi je pahuljice." Namršeno sam joj govorila, prisjećajući se jutrošnje scene i tog dečka zbog koga sam ostala bez pahuljica. Još ne vjerujem, zbog njega sam kasnije pješačila do druge trgovine koja nije bila baš blizu da sebi kupim pahuljice. Što li sve moram pretrpjeti zbog njih, ahh. Ali, barem sam na kraju stigla u školu, pod izlikom da se nisam ujutro dobro osjećala, rekla sam da sam se probudila sa glavoboljom. Blago meni, pa imam lakovjerne nastavnike.
Ulazeći u učionicu na sat kemije, Melody je počela: "Znaš, mislim da je Cal-" Nije uspjela završiti rečenicu jer je baš tada ušla profesorica na sat pa je samo odmahnula rukom i rekla da će mi reći kasnije. Pa dobro, usredotočila sam se sada na kemiju, već se pripremajući za još jedan naporan sat.
- - - - - - - -
I zadnje zvono u skoli je zazvonilo, pustajuci nas napokon kuci, ali nemam se pravo zaliti, s obzirom da sam bila samo cetiri sata u skoli. Rastala sam se se Mel i Michaelom kod njihove autobusne stanice iz neprestano Mikeovo zapitivanje gdje sam bila prva dva sata jer mu je bila sumnjiva moja "glavobolja". Samo se nadam da mu Melody nece sada sve izbrbljati, jer stvarno ne zelim da svatko zna za moju svadu sa Lukeom, prije nego sto je i krenuo u nasu skolu.
Cekaj. Sto sam ja upravo rekla? Pa to je zapravo i istina! Ako je Luke mojih godina, onda ce ici sa mnom u skolu, a mozda i na neka predavanja. Sjajno, bas sjajno, sad cu ga morati susretati i na skolskom hodniku? Pokusat cu to izbjeci, pa nije mi toliko tesko sakriti se sa svojih 164 cm. Ha, ha. Mrzim sto sam tako niska, i stvarno pocinjem misliti da se uzaludam nadam da cu narasti. Ali, nada umire zadnja, zar ne?
Iznenadila sam se kada sam ispred sebe ugledala svoju kucu jer sam se previse zadubila u svoje misli i razgovor sa samom sobom i ne bi me cudilo da me auto pregazilo. Zapravo, mislim, da ni tada ne bih skuzila.
Usla sam u kucu i sjetila se da namo rucka, jer su mama i tata jos na poslovnom putu, pa sam si morala sama nekako osigurati hranu jer sam bila pregladna. No, nisam bas neka kuharica, tako da sam si samo napravila sendvic i pojurila gore u sobu. Nakon sto sam se presvukla i otisla na wc, skuzila sam da nemam vise paste za zube.
Pa dobro, zar opet trebam u trgovinu? Da bude jos neugodnih susreta? Stvarno nisam imala volje, ali kasnije bi mi svjezi zrak dobro dosao, ali kasnije. Zato sto sam sada pretrpana i domacom zadacom i ucenjem, jer se testovi i ispiti u skoli zakuhtavaju, a to trebam shvatiti ozbiljno.
Uz laganu glazbu, provela sam popodne uceci i nakon sto sam zaklopila knjigu povijesti, bilo mi je dosta i knjige i ucenja.
Stvarno sam trebala svjez zrak. Presvukla sam se u udobnu, pamucnu trenerku, zavezala kosu u rep te napokon izasla vani. Bilo je malo i prohladno, pa sam odlucila malo trcati da se zagrijem. Posto je moja kuca bila udaljena, imalo je dosta prostora oko kuce i suma u kojoj se moglo setati i gdje je isla vecina nasih susjeda iz ulice u setnju.
Ja to bas i nisam voljela, jer sam to smatrala svojim kutkom prirode, mjestom gdje sam provela djetinjstvo, imala svoja "skrovista", provela bezbrojne sate sa Melody i Michaelom igrajuci se lovice.
Krenula sam lagano trcati, pjevuseci stihove pjesme filma Titanic. Zasto bas tu pjesmu? Ne znam ni sama, jednostavno mi je dosla na pamet a pjevala sam samo kad me nitko ne cuje jer se ne mogu pohvaliti bas lijepim glasom. Nisam talent, nisam kriva.
Kako sam zasla malo dulje u sumu, zatekla sam jedan par kako seta, te sam usporila da vidim tko je. Kad sam se priblizila, shvatila sam da ih prvi put vidim, ali su takoder izgledali izgubljenl. Sigurno su prvi put ovdje, nije mi se prvi put dogodilo da nadem ljude koji ne znaju put.
Prisla sam im i zapitala: "Oprostite, treba li vam pomoc?".
"Oh, draga, vec smo pomislili da ovdje nema nikoga. Moja zena ocajava, misli da smo se izgubili, ali ne mislim da je bas tako tesko izaci iz ove sume, zar ne?" Covjek plave kose me upitao dobrocudno me gledajuci. Na prvi pogled mi se svidio i nisam se trebala bojati da su neki manijaci.
"Zapravo i nije tesko, zivim ovdje oduvijek, mogu vam pokazati put natrag." Nasmijesila sam se pokazujuci prema smjeru iz kojeg sam dosla.
"Nije istina da ocajavam, samo zelim biti sigurna da cemo sretno stici kuci. Hvala ti puno, mi smo ovdje novi, tek smo se doselili, tako da se jos snalazimo." Rekla je zena, ogledajuci se oko sebe.
"Pa, ja sam Evelyn, doselili ste se na lijepo mjesto, necete zazaliti". Predstavila sam im se dok smo isli prema izlazu iz sume.
Zena me pogledala i rekla: "Evelyn, stvarno prekrasno ime. Ja sam Maura, a ovo je Joseph Hemmings." Rekla je Maura pokazujuci na svoga muza i sebe. "Sigurna sam da cemo se jos vidati, a mislim da ces ubrzo upoznati i naseg sina, tvojih je godina, ovdje krece u skolu sutra."
"Pa, bit ce mi drago upoznati ga, ako je tako drag kao vi." Nasmijala sam se kad smo dosli do izlaza.
"Oh, pa ja se nadam da je, ali ne smijem ja nista govoriti da ne ispadne da ga hvalim jer sam mu majka." Maura se smijala.
Joseph se okrenuo prema meni i rukovao se sa mnom te rekao: "Hvala ti na pomoci, a siguran sam da cemo se jos vidati, hvala jos jednom." "Nema na cemu, bilo mi je zadovoljstvo, ipak smo novi susjedi." Odgovorila sam dok smo se rastajali jer smo dosli do kraja.
Pozdravili su me i okrenuli se, i dok su odlazili, Joseph se jos jednom okrenuo i dobacio mi: "Usput, nas Luke je zlatan decko, ne hvali ga Maura samo zato sto mu je majka, pa upoznat cete se sigurno." Nasmijesio se dok je to govorio i napokon se okrenuo te su otisli.
A ja? Ja sam tamo stajala sa zamrznutim osmjehom. Jer sam upravo shvatila tko su oni. Njihov sin je decko mojih godina, tek su se doselili, sin im se zove Luke.
Luke iz trgovine. Luke koji mi je oteo pahuljice. Luke koji sutra ide u skolu u koju ja idem.
Luke Hemmings.
Jedno sigurno znam: Luke Hemmings nije zlatan decko.
* * * * * * * *
Napokon sam napisala nastavakk i znam da je nezanimljiv, ali jednostavno je ovo uvod u radnju i nisam imala bas inspiracije tako da je ispao ovakav kakav je.
Znam da je i kratak. Nisam imala vremena napisati duzi, tako da se nadam da ce iduci nastavak bit zanimljiviji, a sigurno ce biti duzi.
Daklee, kritike? Dobre, lose? Ako vam nesto smeta ili vam se ne svida, slobodno napisite jer prihvacam sve da se popravim u pisanju, hahah.
Vote, comment?
I, da, oprostite na gramatičkim greškama.
See ya!
